Anthony de Mello
poziv na ljubav
Blog
utorak, studeni 13, 2007
Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.
(Mt 24, 44)

    Prije ili kasnije, u svakom ljudskom srcu javlja se želja za svetošću, duhovnošću, Bogom, nazivao to kako bilo.
    Čovjek može čuti kako mistici govore o Bogu koji se nalazi svuda oko nas, svima dostupan, koji bi naše živote učinio smislenima, lijepima i bogatima, samo kada bismo ga mogli otkriti.
    Ljudi imaju nekakvu mutnu ideju o tome tko je ili što je On. Čitaju knjige i savjetuju se s guruima, pokušavajući pronaći što moraju učiniti da dobiju tu neuhvatljivu stvar koju zovemo svetost ili duhovnost.
    Ljudi skupljaju načine, tehnike, duhovne vježbe i formule svih vrsta; tada, nakon godina neuspješnih nastojanja, postaju obeshrabreni i zbunjeni, i pitaju u čemu je krivnja. Najčešće krive sami sebe.
    Ako su redovito koristili svoje tehnike, ako su bili gorljivi i velikodušniji, možda su i uspjeli. Ali uspjeli u čemu? Nemaju jasan pojam o tome što je ustvari svetost koju traže, ali zasigurno znaju da im je život još uvijek nesređen. Još uvijek postaju tjeskobni, nesigurni i puni strahova, željni uspjeha, dave druge ljude i manipuliraju njima. I tako se opet, s obnovljenom odlučnošću bacaju na napore i rad za koji misle da im je potreban za postizanje njihova cilja.
     Nikada se nisu zaustavili da razmisle o toj jednostavnoj činjenici. Njihov ih trud nikamo neće dovesti.
    Njihov trud može stvari samo učiniti gorima, kao kad dolijevaš ulje na vatru.
    Trud ne dovodi do rasta; trud, kojeg god oblika bio, bio on u moći, navici ili tehnici, ili u duhovnim vježbama, ne vodi u promjenu.
    U najboljem slučaju vodi do ugnjetavanja i prikrivanja bolesti koja se nalazi u korijenu.
    Trud može promijeniti ponašanje, ali ne može promijeniti osobu.
    Razmisli samo o tome kakav se mentalitet otkriva kada pitaš: "Što moram učiniti da postignem svetost?" Zar to nije kao da pitaš: "Koliko novca moram potrošiti da kupim nešto? Koju žrtvu moram podnijeti? Kakvoj stezi se moram podvrgnuti? Kakva razmatranja moram obavljati da to postignem?" Zamisli čovjeka koji želi osvojiti srce neke žene pokušavajući poboljšati svoj izgled, "pumpajući" svoje mišiće, mijenjajući svoje ponašanje ili služeći se nekim vještinama ne bi li je očarao.
    Srce drugih ljudi ne osvaja se pokazivanjem nekih vještina, nego time što si osoba neke vrste, a to se nikada ne postiže trudom ili vještinama. A isto je tako i s duhovnošću i svetošću. To se ne može postići djelovanjem.
    To nije roba koja se može kupiti, ili nagrada koja se može osvojiti. Ono što je važno jest to što si ti, što ćeš postati.
    Svetost nije nekakvo postignuće, ona je milost, milost koja se zove svjesnost, milost koja se zove gledanje, promatranje i razumijevanje:

    Kad bi upalio svjetlost svjesnosti i promatrao samog sebe i sve oko sebe tijekom cijelog dana.

    Kad bi se vidio u ogledalu svjesnosti na način na koji gledaš svoje lice u ogledalu, to jesti - ispravno, jasno, točno onakvo kakvo jest, bez najmanje iskrivljenosti i dodataka.

    Kad bi taj odraz promatrao bez prosuđivanja i osuđivanja, osjetio bi kako se u tebi javljaju čudesne promjene svih vrsta.
    Samo što nećeš moći upravljati tim promjenama, unaprijed ih planirati ili odlučiti kako i gdje će se one dogoditi.
    Samo ona svjesnost koja ne sudi, ozdravlja, mijenja i potiče rast, ali na svoj način i u svoje vrijeme.
    Čega bi posebno trebao biti svjestan?

    Svojih reakcija i svojih odnosa. Svaki puta kada je netko prisutan, bilo tko, ili kada se nalaziš u prirodi, u bilo kojoj pojedinačnoj situaciji, ti reagiraš na razne načine, pozitivne i negativne.

    Proučavaj te reakcije, promatraj kakve su vrste i otkud dolaze, bez ikakvog moraliziranja ili krivnje, ili čak i želje, a još manje nastojanja da ih promijeniš. To je sve što ti je potrebno da se pojavi svetost.
    Ali, nije li i sama svjesnost jedna vrsta nastojanja?
    Ne ako si je već barem jednom okusio, jer tada ćeš shvatiti da je svjesnost radost, radost djeteta koje s čuđenjem otkriva svijet. Jer čak i onda kada svjesnost otkrije u tebi neugodne stvari, uvijek sa sobom donosi oslobođenje i veselje. Tada ćeš shvatiti da život bez svjesnosti nije vrijedan življenja, prepun je tame i boli.
    Ako u svjesnosti od početka budeš bio trom, lijen, nemoj se prisiljavati. To bi opet bila vrsta napora. Samo budi svjestan svoje tromosti bez ikakvog suđenja i osuđivanja. Tada ćeš shvatiti da je za svjesnost potrebno onoliko truda koliko i zaljubljenu čovjeku da ode do svoje drage, ili gladnu čovjeku da si pripremi hranu, ili planinaru da se popne na vrh najdraže planine; toliko potrošene energije, čak i teškoga rada, ali tu nema napora, to je zabava! Drugim riječima, svjesnost je nenaporna aktivnost.
    Hoće li ti svjesnost donijeti svjesnost koju toliko želiš? I hoće i neće. Činjenica je da nikada nećeš saznati jer istinska svetost, ona koja se ne postiže tehnikama, naporima i ugnjetavanjem, istinska svetost je potpuno nesebična i ne možeš biti ni najmanje svjestan njezine prisutnosti. Osim toga, neće te biti briga jer će čak i težnja da postaneš svetim nestati, jer ćeš živjeti od trenutka do trenutka sretan i častan život ispunjen svjesnošću. Dovoljno je da budeš pažljiv i budan jer u tom će stanju tvoje oči vidjeti Spasitelja, i ništa drugo, apsolutno ništa drugo: ni sigurnost, ni ljubav, ni pripadanje, ni ljepota, ni moć, ni svetost - ništa drugo više neće biti važno.

enimma @ 10:31 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 26, 2007
Oko je svjetiljka tvom tijelu. Kad ti je oko bistro, sve ti je tijelo svijetlo. A, kad je ono nevaljalo, i tijelo ti je tamno.
(Lk 11, 34)

    Mislimo da bi svijet bio spašen kada bismo samo mogli stvoriti više dobre volje i međusobne snošljivosti. Pogrešno.
    Ono što će spasiti svijet nije dobra volja i međusobna snošljivost, nego jasno razmišljanje. Od kakve je koristi biti snošljiv prema drugima ako si uvjeren da ti imaš pravo, a da svi oni koji se ne slažu s tobom imaju krivo? To nije snošljivost, nego ulagivanje. To ne vodi ujedinjenju srdaca, nego podijeli, jer se nalaziš iznad drugih. Takvo stanje može voditi samo do osjećaja nadmoći s tvoje strane i odbojnosti sa strane svojih bližnjih, i time do daljnjeg rasta međusobne nesnošljivosti.
    Prava međusobna snošljivost javlja se jedino iz istančane svjesnosti krajnjeg neznanja svih ljudi, kad je riječ o istini, jer istina je u biti tajna.
    Um je može osjetiti, ali je ne može shvatiti, a još manje izraziti. Naša mišljenja mogu ukazati na nju, ali je ne mogu staviti u riječi. Unatoč tome, ljudi sa žarom govore o vrijednosti dijaloga koji je u najgorem slučaju samo prikrivanje pokušaja da se drugog čovjeka uvjeri u ispravnost svojeg stanovišta, a u najboljem slučaju će te spriječiti da postaneš kao žaba u zdencu, koja misli da je taj zdenac cijeli svijet koji postoji.
    Što se događa kada se žabe iz različitih zdenaca okupe da razgovaraju o svojim uvjerenjima i iskustvima? Njihov vidokrug se toliko proširi da uključuje i postojanje drugih zdenaca osim njihovih, ali još uvijek ne slute da postoji ocean istine koji se ne može zatvoriti unutar zidova pojmovnih zdenaca. I tako naše jadne žabe ostaju podijeljene i dalje govore u granicama tvojeg i mojeg: tvoje i moje iskustvo, tvoja i moja uvjerenja, tvoja i moja ideologija. Dijeljenje mišljenja o formulama ne obogaćuje sudionike u raspravi, jer formule, isto kao i zidovi zdenca, odjeljuju, jedino neograničeni ocean ujedinjuje.
    Ali, da bi se moglo uroniti u taj ocean istine koji nije ograničen formulama, nužan je dar jasnog razmišljanja.
    Što je to jasno razmišljanje i kako se postiže?

    Prva stvar koju moraš znati jest da se ne zahtijeva puno učenja. To je tako jednostavno, da je dostupno i desetogodišnjem djetetu. Ono što je potrebno nije učenje, nego odučavanje, ne nadarenost, nego hrabrost.
    Shvatit ćeš to ako zamisliš malo dijete u rukama stare, debele sluškinje. Dijete je još premalo da bi pokupilo predrasude svojih predaka, i zato, kada se ugnijezdi u rukama te žene, ono u svojoj glavi ne uzvraća u okvirima etiketa kao što su: bjelkinja, crnkinja, lijepa, ružna, stara, mlada, majka, sluškinja; ono ne uzvraća na takve etikete, nego na stvarnost. Ta žena odgovara na potrebe tog djeteta za ljubavlju, i to je stvarnost na koju dijete uzvraća; ne na ime, izgled, vjeroispovijest, rasu, ili sljedbu te žene - to je potpuno i apsolutno nevažno.
    Dijete, za sada, nema uvjerenja i predrasuda. To su okolnosti iz kojih može izrasti jasno razmišljanje. A da bi to mogao postići, moraš odbaciti sve što si naučio i steći um djeteta nevinoga u odnosu na prošla iskustva i programiranosti, koje toliko zamagljuju naš pogled na stvarnost.

    Pogledaj u sebe i ispitaj svoje reakcije na ljude i situacije, i zgrozit ćeš se kada otkriješ kako iza tvojih reakcija leži razmišljanje puno predrasuda. Gotovo nikada ne reagiraš na konkretnu stvarnost te osobe ili te stvari na koju reagiraš. Reagiraš na načela, ideologije, sustave vjerovanja, na ekonomske, političke, religiozne, i psihološke sustave mišljenja; na pretpostavke i predrasude, bilo pozitivne bilo negativne.

    Razmisli pojedinačno o osobama, stvarima i situacijama koje su ti bliske, i prepoznaj svoje pristranosti, odvajajući stvarnost koja se sada nalazi pred tobom od svojeg programiranog zapažanja i predrasuda. I ta će ti vježba razotkriti nešto isto tako božansko kao i bilo što iz Svetog pisma.
    Predrasude i uvjerenja nisu jedini neprijatelji jasnog razmišljanja.
    Postoji još jedan par neprijatelja, a zovu se želja i strah. Razmišljanje koje nije okaljano čuvstvima, to jest željom, strahom i koristoljubljem, zahtijeva asketizam koji užasava.
    Ljudi pogrešno misle da se razmišljanje odvija u njihovim glavama, a ustvari se odvija u srcu, koje prvo propisuje kakav će biti zaključak, a onda zapovijeda glavi da se pobrine za razloge koji će obraniti takvo mišljenje. Ovo je, dakle, još jedan izvor božanskog otkrivenja. Ispitaj neke zaključke do kojih si došao i vidi kako su krivotvoreni koristoljubljem! To je istina za svaki zaključak osim ako nije samo privremen. Razmisli o tome kako se, na primjer, čvrsto držiš svojih zaključaka glede drugih ljudi. Jesu li ti zaključci potpuno slobodni od čuvstava? Ako misliš da jesu, onda vjerojatno nisi dovoljno pažljivo gledao.
    To je glavni razlog neslaganja i podjela između naroda i pojedinaca. Tvoji se interesi ne poklapaju s mojima i zato se ni tvoje razmišljanje i tvoji zaključci ne poklapaju s mojima.
    Koliko ljudi poznaješ čije se razmišljanje barem ponekad suprotstavlja njihovim osobnim interesima? Sjećaš li se koliko puta si ti sam razmišljao na takav način? Koliko puta si uspio u postavljanju neprobojnog štita između razmišljanja u svojoj glavi i strahova i želja koje su napadale tvoje srce? Svaki put kada to pokušaš, uvidjet ćeš da ono što je potrebno za jasno razmišljanje nije inteligencija. Za to je još lako, ali problem je u nedostatku hrabrosti, koja je potrebna za uspješno suprotstavljanje strahu i želji jer onoga trenutka kada poželiš nešto, javlja se i strah od nečega, tvoje srce će svjesno ili nesvjesno stati na put tvojem razmišljanju.
    To je nešto za razmišljanje duhovnim divovima, koji su shvatili da, ako traže istinu, onda ne trebaju doktrinalne formule nego:

    srce koje će se lišiti svoje programiranosti i koristoljublja svaki put kada se odvija razmišljanje;

    srce koje nema što zaštititi i nema želja za uspjehom, i zato ostavlja um da tumara bez okova, neustrašiv i slobodan, u potrazi za istinom;

    srce koje je uvijek spremno prihvatiti nove dokaze i promijeniti svoje poglede.
    Takvo srce tada postaje svjetiljkom koja osvjetljava tijelo cijelog čovječanstva. Kada bi u sva ljudska bića bila ugrađena takva srca, ljudi više ne bi razmišljali o sebi kao o komunistima, kapitalistima, kršćanima, muslimanima ili budistima. Sama jasnoća njihova razmišljanja ukazala bi im na to da su sva razmišljanja, svi pojmovi, sva uvjerenja svjetiljke pune tame, znakovi njihova neznanja. I u toj spoznaji, zidovi njihovih odvojenih zdenaca srušit će se i pozvat će ih ocean koji ujedinjuje sve ljude u istini.
 
enimma @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 12, 2007
Tko nađe svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
(Mt 10, 39)

    Je li ti ikada upalo u oči da se oni koji se najviše boje umrijeti najviše boje živjeti, da bježeći od smrti, bježe od života?
    Zamisli nekog čovjeka koji živi u potkrovlju, u rupi od stana bez svjetla i ventilacije. Boji se sići niz stepenice jer je čuo da su neki pali niz njih i slomili vrat. Nikada ne bi prešao preko ceste jer je čuo da su već tisuće ljudi pregaženi na cestama. I naravno, ako ne može prijeći preko ulice, kako će onda prijeći preko oceana, ili kontinenta, ili iz jednog svijeta ideja u drugi? Taj čovjek drži se rupe u potkrovlju pokušavajući se sačuvati od smrti. I, čineći to, istodobno se 'sačuvao' od života.
    Što je smrt? Propadanje, ispuštanje nečega iz ruku, pozdrav 'Zbogom'. Kada se lijepiš, odbijaš pustiti, odbijaš reći 'Zbogom', opireš se smrti. I, iako ti to možda ne shvaćaš, tada se, također, opireš i životu.
    Jer, život je u pokretu, a ti si zaglibio, život teče, a ti stao, život je pokretljiv i slobodan, a ti si ukočen i smrznut. Život sve odnosi sa sobom, a ti žudiš za stabilnošću i stalnošću.
    Ti se, dakle, bojiš i života i smrti jer se lijepiš.
    Kada se ni na što ne lijepiš, kada se ne bojiš da ćeš išta izgubiti, onda si slobodan da možeš teći kao planinski potok koji je uvijek svjež, svjetlucav i živ.
    Ima ljudi koji ne mogu podnijeti misao na gubitak rođaka ili prijatelja, radije ne razmišljaju o tome. Užasavaju se staviti u pitanje i izgubiti omiljenu teoriju, ideologiju ili mišljenje, ili su uvjereni da nikada ne bi mogli živjeti bez ove ili one dragocjene osobe, mjesta ili stvari.
    Znaš li na koji način možeš izmjeriti stupanj svoje krutosti i mrtvila? Promatraj koliko boli osjetiš kada izgubiš dragocjenu ideju, osobu ili stvar. Bol i tuga razotkrivaju tvoju prilijepljenost, zar ne? Zašto toliko tuguješ kada umre netko koga voliš ili kada izgubiš prijatelja? Nikada nisi uzeo vremena da ozbiljno razmisliš o tome kako se sve stvari mjenjaju, kako sve prolazi i umire.
    I zato te smrt, gubitak i razdvojenost tako iznenađuju. Odabrao si život u malom potkrovlju svojih iluzija utvarajući si da se stvari nikada neće promijeniti, da će uvijek ostati iste. Zato kada život probije unutra i uništi tvoje iluzije, osjećaš toliku bol.
    Da bi mogao živjeti, moraš se suočiti sa stvarnošću. Tada ćeš odbaciti strah od toga da ćeš izgubiti ljude, i razvit ćeš ukus za novost, promjenu i neizvjesnost. Odbacit ćeš svoj strah i bit ćeš pun iščekivanja, te ćeš s dobrodošlicom dočekivati nepoznato i neznano.
    Ako tražiš život, onda ovdje imaš jednu vježbu koja bi mogla biti bolna, ali ako je mogneš izvesti, donijet će ti radost slobode.

    Ispitaj postoji li bilo što ili bilo tko čiji bi ti gubitak uzrokovao tugu. Ti si možda jedan od onih koji ne mogu podnijeti čak ni pomisao na smrt ili gubitak roditelja, prijatelja, voljene osobe. Ako je tomu tako, i u onoj mjeri u kojoj je to tako, ti si mrtav. Ono što moraš sada učiniti jest suočiti se sa smrću, gubitkom i odvajanjem od voljenih stvari i osoba.

    Zamišljaj te osobe ili stvari jednu po jednu kao da su mrtve, izgubljene ili zauvijek odvojene od tebe, i u svom srcu reci im: 'Zbogom!' Svakoj od tih osoba i stvari reci: ' Hvala i zbogom!'

    Iskusit ćeš bol i iskusit ćeš nestanak prilijepljenosti. Tada će se još nešto pojaviti u tvojoj svijesti - osamljenost, samoća koja raste i raste, i postaje beskrajno prostranstvo neba. U toj osamljenosti je sloboda. U toj samoći je život.
    U toj neprilijepljenosti nalazi se prihvaćanje prolaznoga i želja da uživaš, okusiš i raduješ se u svakom trenutku života, koji je sada postao još slađi jer je oslobođen tjeskobe, napetosti, nesigurnosti; oslobođen je straha od gubitka i smrti koji uvijek prati želju za stalnošću i prilijepljenošću.
enimma @ 11:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare