Anthony de Mello
poziv na ljubav
Blog - veljača 2007
srijeda, veljača 28, 2007
Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!
(Iv 9,39)

    Kaže se da je ljubav slijepa, ali je li? Ustvari, ništa nije tako oštrovidno kao ljubav. Ono što je slijepo nije ljubav, nego navezanost. Navezanost je stanje prilijepljenosti koje dolazi zbog pogrešnog uvjerenja da je nešto ili netko nužan za tvoju sreću.
    Jesi li ti navezan na nekoga ili nešto - ljude ili stvari za koje pogrešno misliš da bez njih ne možeš biti sretan? Odmah sada napravi listu tih ljudi i stvari, prije nego što krenemo proučavati način kako točno ta navezanost osljepljuje.
     Zamisli nekog političara koji se uvjerio da neće biti sretan ako se ne domogne političke moći. U njegovoj potrazi za moći otupljuje mu osjetljivost za ostale stvari u životu. Jedva da ima vremena za svoju obitelj i prijatelje. Najednom se na sva ljudska bića gleda i na njih se reagira na jedan način kad se uklapaju u podržavanje svoje težnje za uspjehom, a na drugi način kad su prijetnja njoj. A one ljude koji ga ne mogu ni podupirati ni ugrožavati, niti ne primjećuje. Ako je, uz to što žudi za moći, navezan na još neke stvari kao što su seks ili novac, taj jadnik postaje tako isključiv u svojem zamjećivanju da bi se skoro moglo reći da je slijep.
    Svatko to može shvatiti osim tog čovjeka. To je stanje koje dovodi do odbacivanja Spasitelja, odbacivanja istine, ljepote i dobrote, jer, nakon što čovjek oslijepi, ne može ih više opaziti.
    Zamisli se sada kako slušaš neki orkestar u kojem je zvuk bubnja tako glasan da se ništa drugo ne može čuti. Da bi se moglo uživati u simfoniji, moraš čuti svaki instrument u orkestru.
    Da bi se moglo biti u stanju koje se zove ljubav, moraš biti osjetljiv na jedinstvenost i ljepotu svake pojedine stvari i osobe oko sebe.
    Teško se može reći da voliš nešto što niti ne primjećuješ, i ako primjećuješ samo nekoliko bića isključujući ostala - to uopće nije ljubav.
    Jer ljubav nikoga ne isključuje - ona sluša simfoniju kao cjelinu, a ne samo jedan ili drugi glazbeni instrument.
    Zaustavi se na neko vrijeme da vidiš kako te tvoje navezanosti lišavaju simfonije života, ništa manje nego političareva navezanost na moć i navezanost poslovnog čovjeka na novac njih otupljuju za melodiju života.
    Ili pogledaj stvar na drugi način:
    količina informacija iz svijeta koja se u nas ulijeva kroz naša čula i tkiva organa veoma je velika. Samo mali dio tih informacija dolazi do tvog svjesnog uma. To je slično kao što se velika količina informacija šalje predsjedniku neke nacije, ali tek manji dio dolazi do njega. Netko obrađuje i filtrira informacije u predsjednikovu uredu.
    Tko odlučuje što će na kraju doći do tvog svjesnog uma od svega materijala koji se ulijeva u tebe iz svijeta? Tri odlučujuća filtera: prvo - tvoje navezanosti, drugo - tvoja vjerovanja, i treće - tvoji strahovi.

    Tvoje navezanosti: Ti ćeš neizbježno gledati na ono što ih podržava ili ugrožava, a zažmirit ćeš na ostalo.
    Ostalo te neće zanimati ništa više nego što lakomog poslovnog čovjeka zanima ono što nije povezano sa zaradom novca.

    Tvoja vjerovanja: Pogledaj samo fanatika koji primjećuje samo ono što potrvđuje njegova uvjerenja i isključuje sve ono što ih ugrožava, i razumjet ćeš što ti čine tvoja vjerovanja.

    I, zatim, tvoji strahovi:
    Kada bi znao da ćeš biti pogubljen za tjedan dana, to bi prekrasno usredotočilo tvoj um isključujući sve ostalo. To je ono što strahovi čine.
    Neizbježno je da ti strahovi prikuju pažnju na neke stvari isključujući druge.

    Ti pogrešno misliš:
    da te tvoji strahovi štite,
    da su tvoja vjerovanja od tebe stvorila ono što jesi, i
    da ti tvoje navezanosti čine život uzbudljivim i sigurnim.

    Ne uspijevaš shvatiti da su te stvari u biti zaslon koji stoji između tebe i simfonije života.
    Razumljivo, teško da je moguće biti potpuno svjestan svake note simfonije života.
    Ali ako tvoj duh postane neopterećen i čula otvorena, počet ćeš opažati stvari onakvima kakve zaista jesu - ti i stvarnost bit ćete međusobno povezani, i bit ćeš oduševljen skladom svemira. Tada ćeš shvatiti što je Bog, jer ćeš napokon saznati što je ljubav.
    Gledaj na to ovako: ne vidiš osobe i stvari onakvima kakve jesu, već takvima kakav si ti.
    Ako ih želiš vidjeti onakvima kakve jesu, moraš se pobrinuti za svoje navezanosti i strahove koje navezanosti stvaraju. Jer ako pogledaš svoj život, vidjet ćeš da upravo te navezanosti i ti strahovi odlučuju što ćeš primijetiti, a na što zažmiriti. Tvoja pažnja usmjerena je na ono što primjećuješ, a pošto je tvoje opažanje selektivno tvoja slika stvari i osoba oko tebe bit će varava.
    Što duže živiš sa svojom iskrivljenom slikom svijeta, to postaješ sve uvjereniji da je jedino tvoja slika prava, jer tvoje navezanosti i strahovi nastavljaju obrađivati podatke koje primaš tako da samo utvrđuju tvoju sliku.
    Evo što je u korijenu tvojih vjerovanja: čvrsti, nepromjenjivi načini gledanja na stvarnost koja uopće nije čvrsta i nepromjenjiva, nego u pokretu  i promjeni. Tako svijet s kojim uspostavljaš odnos i koji voliš nije više onaj stvaran svijet, nego onaj koji si stvorio u svojoj glavi. Tek kada odbaciš svoja vjerovanja, svoje strahove i nevezanosti koje ih hrane, bit ćeš oslobođen od neosjetljivosti koja uzrokuje takvu gluhoću i sljepoću za samoga sebe i za svijet.
enimma @ 12:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 5, 2007
Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: "Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo: prosjake, sakate, slijepe i hrome."
(Lk 14,21)

    Sjeti se nekoga koga ne voliš - nekoga koga obično izbjegavaš jer njegova/njezina prisutnost u tebi stvara negativne osjećaje. Zamisli tu osobu u svojoj prisutnosti i promatraj kako se u tebi bude negativna čuvstva...
    Vrlo je vjerojatno da se nalaziš u prisutnosti nekoga tko je siromašan, sakat, slijep ili hrom.
    Shvati sada da, ako pozoveš tu osobu, toga prosjeka, s ulica i aleja u svoj dom, to jest, k sebi, on/ona će ti biti dar kakav nitko od tvojih divnih i ugodnih prijatelja ne može biti, koliko god bogati bili.
    On ili ona otkrit će ti sebe i ljudsku prirodu - otkriće koje je isto tako vrijedno kao i bilo koje iz Svetog pisma.
    Jer, što će ti koristiti ako znaš sve što je zapisano u Svetom pismu, a ne znaš samog sebe i zbog toga živiš život jednog robota?
    Otkriće koje će ti taj prosjak donijeti proširit će tvoje srce tako da u njemu bude mjesta za svakog živog stvora.
    Postoji li ljepši poklon od toga?
    Promatraj sada samog sebe kako reagiraš negativno, i postavi si sljedeće pitanje:

    "Upravljam li ja tom situacijom, ili ta situacija upravlja mnome?"
    To je prvo otkriće. S njim dolazi i drugo:

    Ako želiš upravljati tom situacijom onda moraš upravljati i samim sobom, a ti to ne činiš.
    Kako se postiže to umijeće?

    Sve što moraš činiti je da shvatiš da ima ljudi na ovome svijetu koji, da su na tvom mjestu, ne bi bili negativno raspoloženi zbog te osobe.

    Oni bi upravljali tom situcijom, bili iznad nje, a ne njoj podložni kao što si ti.

    Prema tome, tvoja negativna čuvstva nisu uzrokovana tom osobom, kao što pogrešno misliš, nego tvojim programom. To je treće i najveće otkriće.
    Vidi što se događa kada to stvarno shvatiš.
    Kada prihvatiš ta otkrića o sebi, poslušaj otkriće o ljudskoj naravi.
    Je li ti jasno da on/ona, nije odgovoran/odgovorna za takvo ponašanje, takvu značajku kod te osobe koja je uzrok tvojim negativnim reakcijama?
    Možeš se držati svojih negativnih osjećaja jedino ako pogrešno misliš da je on, ili ona, slobodan/slobodna i svjestan/svjesna toga i zato odgovoran/odgovorna.
    Tko je to ikada učinio nešto zlo, a da je toga bio svjestan? Sposobnost da se čini zlo, ili da se bude zao, nije sloboda jer uključuje nedostatak svjesnosti i osjećajnosti. Oni koji su zaista slobodni ne mogu griješiti kao što ni Bog ne može griješiti.
    Ta sirota osoba pred tobom je sakata, slijepa, hroma, a ne zlobna kao što si glupo mislio.
    Shvati ovu istinu: promatraj svoja negativna čuvstva, postojano i duboko, i vidi kako se pretvaraju u obzirnost i suosjećanje.
    Iznenada, u svom srcu imaš mjesta za nekoga koga ste ti i drugi poslali na ulice i aleje.
    Sada ćeš shvatiti da taj prosjek dolazi u tvoju kuću s milodarom - obogaćivanjem tvoga srca samilošću i puštanjem tvoje duše na slobodu.
    Dok si prije bio upravljan (te su osobe imale moć stvaranja negativnih čuvstava u tebi i ti si skretao sa svog puta ne bi li ih izbjegao), sada imaš dar slobode da ne moraš nikoga izbjegavati, da ne moraš nikamo ići.
    Kada to vidiš, primijetit ćeš kako se u tvom srcu osjećaju samilosti pridružio i osjećaj zahvalnosti tom prosjaku koji je tvoj dobročinitelj. I još jedan, neuobičajen osjećaj:
    Osjećaš želju da tražiš društvo tih sakatih, hromih i slijepih ljudi koji potiču tvoj rast, isto tako kao što i onaj koji je naučio plivati traži vodu, jer svaki puta kada si s njima možeš osjetiti sve veću i veću samilost i nebesku slobodu, dok si prije osjećao ugnjetavanje i tiraniju negativnih osjećaja. I jedva da se možeš prepoznati dok ideš van na ulice i aleje grada, iz poslušnosti prema Učiteljevu izričitom nalogu, da dovedeš siromašne, sakate, slijepe i hrome.
enimma @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 2, 2007
Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.
(Mt 8,20)

    Ovo je greška koju većina ljudi čini u svojim odnosima s drugima: pokušavaju se negdje ugnijezditi zastalno u ovom vječno promjenjivom tijeku života.
    Sjeti se nekog čiju ljubav priželjkuješ. Želiš li biti važan toj osobi, biti joj nešto posebno, nešto što će promijenit njegov/njezin život?
    Želiš li značiti nešto toj osobi, da se zanima za tebe na poseban način? Ako želiš, otvori svoje oči i vidi da blesavo pozivaš druge da te rezerviraju za sebe, da ograniče tvoju slobodu na svoju korist, da kontroliraju tvoje ponašanje, tvoj rast i razvoj kako odgovara njihovu interesu.
    To je isto kao da ti ta osoba kaže: "Ako želiš biti nešto posebno za mene, onda moraš udovoljiti mojim uvjetima. Zato što, onoga trenutka kada prestaneš živjeti prema mojim očekivanjima, za mene nećeš više biti ništa posebno." Želio bi nekome biti poseban, zar ne? Cijena koju tada moraš platiti je izgubljena sloboda. Moraš plesati kako ta osoba svira, isto kao što i ti zahtjevaš da oni koji tebi žele biti nešto posebno moraju plesati kako ti sviraš.
    Zaustavi se sada i upitaj se vrijedi li platiti tako puno da se dobije tako malo.
    Zamisli da kažeš toj osobi čiju posebnu ljubav priželjkuješ: "Pusti me da budem slobodan i svoj, da mislim svoje misli, da ugađam svom ukusu, da slijedim svoja nastojanja, da se ponašam onako kako ja odlučim da mi se sviđa."
    Onoga trenutka kada izgovoriš te riječi shvatit ćeš da tražiš nemoguće. Željeti da budeš nešto posebno za nekoga znači, u biti, da se vežeš na zadatak prema kojem se moraš ponašati onako kako odgovara toj osobi i tako gubiš svoju slobodu. Uzmi onoliko vremena koliko ti je potrebno da to shvatiš.
    Možda si sada spreman reći: "Više bih volio svoju slobodu nego tvoju ljubav." Ako bi morao birati između društva u zatvoru, i toga da po ovoj zemlji hodaš sam, što bi odabrao?
    Reci sada toj osobi: " Puštam te da budeš slobodan/slobodna i svoj/svoja, da misliš svoje misli, da ugađaš svom ukusu, slijediš svoje težnje, da se ponašaš onako kako ti odlučiš da ti odgovara."
    Onoga trenutka kada to kažeš primijetit ćeš jednu od ove dvije stvari:

    Ili će se tvoje srce opirati tim riječima, pa ćeš tada biti izložen opasnosti da se lijepiš na druge ili ih iskorištavaš kao sada (sada je, dakle, vrijeme da ispitaš svoje pogrešno uvjerenje da bez te osobe ne možeš živjeti ili biti sretan);

    ili će tvoje srce te riječi izgovoriti iskreno, i toga će istoga trenutka sva kontrola, manipulacija, iskorištavanje, posesivnost i ljubomora nestati. "Puštam te da budeš slobodan/slobodna i svoj/svoja: da misliš svoje misli, ugađaš svojem ukusu, slijediš svoje težnje, da se ponašaš onako kako ti odlučiš da ti odgovara."

    I primijetit ćeš još nešto: ta osoba ti automatski prestaje biti nešto posebno i važno.
    I on/ona postaje ti važan/važna na način na koji je zalazak sunca ili simfonija krasna u samoj sebi, na način na koji je bilo koje drvo posebno u sebi, a ne po svojim plodovima ili hladovini koju može pružiti. Tvoj dragi/draga tada više neće pripadati tebi, nego svima, ili nikome - kao izlazak sunca ili neko drvo.
    Ispitaj to tako da ponoviš one riječi: "Puštam te da budeš slobodan/slobodna..."
    Izgovorivši te riječi, oslobodio si se. Sada si sposoban voljeti. Jer kad se lijepiš na druge, ono što im nudiš nije ljubav nego lanac kojim ste i ti i tvoj/tvoja dragi/draga vezani. Ljubav može postojati samo u slobodi. Onaj tko zaista voli traži ono što je dobro za onoga koga voli, a što posebno pretpostavlja oslobađanje ljubljenog/ljubljene od onoga/one koji/koja ljubi.
enimma @ 11:14 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, veljača 1, 2007
Lakše je devi kroz ušice iglene proći nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje.
(Mk 10,25)

    Što se može učiniti da se postigne sreća? Ne možeš učiniti ništa, ni ti, niti bilo tko drugi. Zašto? Zbog jednostavnog razloga što si već sada sretan. Zašto bi onda težio za nečim što već imaš?
    Ako je tako, zašto onda ne osjećaš tu sreću koja je već tvoja? Zato što tvoj um sve vrijeme stvara jad. Odbaci taj jad svoga uma i sreća koja je oduvijek bila tvoja odmah će se pojaviti na površini.
    Kako odbaciti jad?
    Pronađi što uzrokuje jad i nepopustljivo promatraj uzrok, i izgubit će se sam od sebe.
    Ako, dakle, pažljivo promatraš, vidjet ćeš da postoji jedan i samo jedan uzrok jada.
    Taj uzrok zove se navezanost.
    Što je to navezanost?
    Navezanost je stanje u kojem je čovjek prilijepljen na neku stvar i osobu za koju misli da bez nje ne može biti sretan.
    To čuvstveno stanje prilijepljenosti sastavljen je od dva elementa: jedan je pozitivan, a drugi negativan. Pozitivan element je blijesak zadovoljstva i uzbuđenje, ushit koji osjećaš kada dobiješ ono na što si navezan. Negativni element je osjećaj prijetnje i napetosti koji uvijek prati navezanost. Zamisli nekoga tko u koncentracionom logoru proždire hranu: jednom rukom stavlja hranu u usta, a drugom je štiti od susjeda koji bi je ugrabio onog trenutka kada bi ovome popustila pažnja. To je savršena slika navezane osobe.
    Tako te navezanost, po svojoj naravi, dovodi do čuvstvene nepostojanosti i uvijek prijeti da uzdrma tvoj mir.
    Kako, dakle, možeš očekivati od navezane osobe da uroni u ocean sreće koji se zove kraljevstvo Božje? To je isto tako kao i očekivati da će deva proći kroz iglene ušice!
    Dakle, tragedija navezanosti je u tome što, ako se ne postigne objekt navezanosti, uzrokuje jad. Ali, ako se postigne, ne uzrokuje sreću, već samo blijesak zadovoljstva nakon kojeg slijedi zabrinutost; i naravno, također slijedi tjeskoba zbog straha da bi mogao izgubiti objekt navezanosti.
    Reći ćeš: "Zar ne bih mogao zadržati barem jednu navezanost?". Kako da ne. Možeš ih zadržati koliko želiš. Ali cijena koju plaćaš za svaku navezanost jest izgubljena sreća.
    Razmisli o ovome: narav navezanosti je takva da će, čak ako i puno njih zadovoljiš tijekom jednog dana, ona navezanost koja nije zadovoljena vrebati na tvoj um i učiniti će te nesretnim.
    Ne postoji način na koji bi mogao pobijediti u bici s navezanostima. Tražiti navezanost koja za sobom ne nosi jad isto je kao i tražiti vodu koja nije mokra.
    Još se nije rodio takav koji bi sastavio formulu prema kojoj bi mogao zadržati objekt svoje navezanosti bez borbe, tjeskobe, straha i, prije ili poslije, poraza.
    Postoji samo jedan način na koji možeš pobijediti u bici s navezanostima: odbaci ih.
    Suprotno raširenom mišljenju - odbacivanje navezanosti je lako. Sve što trebaš učiniti je shvatiti ali zaista shvatiti, sljedeće istine.

    Prva istina: Držiš se jednog pogrešnog mišljenja, naime, mišljenja da bez te određene osobe ili stvari nećeš biti sretan.
    Promotri svoje navezanosti jednu po jednu, vidi kako su to sve pogrešna uvjerenja. Možda ćeš se morati suočiti s opiranjem svojeg srca, ali onog trenutka kada to budeš vidio, odmah će doći do ploda u tvojim čuvstvima. Toga će trenutka navezanost odmah izgubiti svoju snagu.

    Druga istina: Ako samo uživaš u stvarima ne dopuštajući si da se na njih navežeš, to jest, ako ne prihvatiš mišljenje da bez njih nećeš biti sretan, bit ćeš pošteđen borbe i čuvstvene napetosti dok ih štitiš i čuvaš za sebe.
    Je li ti ikada palo na pamet da možeš zadržati sve ono a što si navezan bez odricanja, bez napuštanja ičega, i da možeš u svemu uživati čak još više na principima nenavezanosti, bez prilijepljenosti, jer si sada opušten, i nisi ugrožen dok uživaš u njima?

    Treća i konačna istina: Ako naučiš uživati u mirisu tisuću ruža, nećeš se prilijepiti na samo jednu i nećeš patiti ako je ne možeš dobiti.
    Ako imaš tisuću najdražih jela, onda će gubitak jednog proći nezapaženo i neće umanjiti tvoju sreću. Ali, upravo te tvoje navezanosti sprečavaju u rastu i razvijanju raznolikijeg ukusa za stvari i ljude.

    U svjetlu tih istina niti jedna navezanost  ne može opstati. Ali, svjetlost mora sjati neometano ako želiš da bude djelotvorna. Navezanosti mogu bujati jedino u tami opsjene.
     Bogataš ne može ući u kraljevstvo radosti ne zato što bi htio biti loš, već zato što odabire biti slijep.
enimma @ 11:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare