Anthony de Mello
poziv na ljubav
Blog - ožujak 2007
petak, ožujak 30, 2007
Ti naprotiv kada daješ milostinju - neka ti ne zna ljevica što čini desnica.
(Mt 6,3)

    S milostinjom je isto kao i sa srećom i svetošću. Ne možeš za sebe reći da si sretan, jer onog trenutka kada postaneš svjestan svoje sreće, prestat ćeš biti sretan.
    Ono iskustvo koje ti nazivaš srećom uopće nije sreća, nego uzbuđenje i ushićenje uzrokovano nekom osobom, stvari ili događajem.
    Prava sreća je neprouzročena. Ne treba ti nikakva povoda da bi bio sretan.
    Pravu sreću ne možeš iskusiti. Sreća se ne nalazi na području iskustva. Isti je slučaj i sa svetošću.

    Svetost je nesebičnost.
    Onog trenutka kada postaneš svjestan svoje svetosti, ona postaje mučna i pretvara se u farizejstvo.
    Dobro djelo nije nikada bolje od onoga koje se učini bez svjesnosti da činiš neko dobro, jer si toliko zaljubljen u samu aktivnost da nisi ni svjestan sebe i svoje dobrote i vrline. Tvoja lijeva ruka nema pojma da desna ruka radi nešto dobro i hvale vrijedno. Ti to činiš jednostavno zato što ti se to čini prirodnim i spontanim.
    Provedi neko vrijeme u posvješćivanju činjenice da nijedna vrlina koju vidiš u sebi nije uopće vrlina, nego nešto što si ti vješto uzgojio, proizveo i nametnuo samom sebi. Da je to prava vrlina, ti bi u njoj posve uživao, i smatrao bi to toliko prirodnim da ti ne bi ni palo na pamet smatrati to vrlinom. I zato je prava odlika svetosti da je ne možeš biti svjestan.

    Druga odlika svetosti je da nije naporna.
    Napor može promijeniti ponašanje, ali ne može promijeniti tebe.
    Razmisli o ovome: napor koristi ako želiš hranu staviti u usta, ali ne može ti dati tek; može ti pomoći da ostaneš u postelji, ali ti ne može donijeti san; možeš se potruditi da nekome odaš tajnu, ali ti to ne pomaže da ostvariš povjerenje; napor te može prisiliti da nekome polaskaš, ali ne može dovesti do izvornog divljenja.
    Napor može dovesti do djela služenja, ali nema te moći da proizvede ljubav ili svetost. Jedino što naporom možeš postići je potiskivanje, a ne izvorna promjena i rast. Do promjene se dolazi samo kroz svjesnost i razumijevanje. Shvati svoju bijedu i ona će nestati - učinak će biti sreća.
    Shvati svoju oholost i nestat će - učinak će biti poniznost. Shvati svoju bijedu i nestat će - učinak će biti sreća. Shvati svoje strahove i oni će okopniti - učinak će biti ljubav. Shvati svoje navezanosti i one će iščeznuti - posljedica je sloboda.
    Ljubav, sloboda i sreća nisu stvari koje možeš gajiti i proizvesti, niti možeš znati što su one u sebi. Jedino što možeš učiniti jest opažati njihove suprotnosti i svojim opažanjem uzrokovati odumiranje tih suprotnosti.

    Postoji i treća odlika svetosti: za njom se ne može žudjeti. Žudiš li za srećom, bit ćeš tjeskoban ako je ne postigneš.
    Bit ćeš u stanju trajnog nezadovoljstva, a nezadovoljstvo i tjeskoba ubijaju sreću - upravo ono što želiš postići.
    Kada žudiš za svetošću, hraniš u sebi pohlepu i častohleplje koje te i čini tako sebičnim, ispraznim i neposvećenim.
    Moraš razumijeti ovo: u tebi postoje dva izvora promjene.

    Jedan je prepredenost tvog ega koji te sili na to da se trudiš postati nešto drugo nego što bi trebao biti, tako da možeš uzdizati i veličati samog sebe.

    Drugi je izvor promjene mudrost prirode. Zahvaljujući toj mudrosti postaješ svjestan i shvaćaš to. To je sve što trebaš: prepustiti stvarnosti i prirodi promjenu i vrstu, način i brzinu promjene.
    Tvoj ego je veliki tehničar, ali nije kreativan. Upušta se u primjenu metoda i tehnika kojima proizvodi takozvane svete ljude, koji su kruti, tvrdi, mehanički, beživotni i netrpeljivi prema drugima kao što su i prema sebi, nasilni ljudi - sušta suprotnost svetosti i ljubavi. Vrsta "duhovnih" ljudi koji, svjesni svoje duhovnosti, slijedeći svoj put, na kraju razapinju Mesiju.
    Priroda nije tehničar. Priroda je kreativna. I ti ćeš biti stvaralac, a ne lukavi tehničar, ako u tebi ima samozataje - ne pohlepe, ambicioznosti, tjeskobe, borbenosti, želje za pobjeđivanjem, postizanjem, dobivanjem. Sve što ti treba je pronicava, pažljiva, prodorna, budna svjesnost koja uzrokuje nestanak svake gluposti i sebičnosti, svake navezanosti i strahova.
    Promjene koje će slijediti neće biti rezultat tvojih planova i volje. Stoga neće biti mjesta za osjećaj zasluge i uspjeha, ili čak svjesnosti tvoje lijeve ruke glede onoga što stvarnost čini uz pomoć tvoje desne ruke.
enimma @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 27, 2007
Isus iziđe iz Hrama. Putom mu pristupiše učenici pokazujući mu hramsko zdanje. A on im reče: "Ne vidite li sve ovo? Zaista, kažem vam, ne, neće se ovdje ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen."
(Mt 24,1-2)

    Zamisli neku mlitavu osobu koja je prekrivena slojevima sala. Takav može postati i tvoj um - mlitav, pokriven slojevima sala toliko da postane pretup i lijen da bi razmišljao, opažao, istraživao, otkrivao. Gubi svoju budnost, svoju živost, svoju gipkost, i pada u san.
    Pogledaj oko sebe i vidjet ćeš da gotovo svatko ima takav um: tup, zaspao, zaštićen slojevima sala i ne želi da mu bilo kakva pitanja prekinu san.
    Kakve su to naslage?
    Svako mišljenje kojeg se držiš, svaki zaključak koji si donio o ljudima i stvarima, svaka navika i svaka navezanost.
    Dok si još rastao, bio u godinama odgoja i obrazovanja, trebalo ti je pomoći da sastružeš te naslage i oslobodiš svoj um. Umjesto toga tvoje te društvo, tvoja kultura, koja je nanosila te naslage na tvoj um, naučila da ih čak i ne primjećuješ, da zaspiš i pustiš druge ljude - stručnjake: svoje političare, autoritete za kulturu i vjerske vođe, da misle za tebe.
    Tako te pritisne teret neprovjerenih, neispitanih autoriteta i predaja.
    Ispitajmo te naslage jednu po jednu.

    Prvo: tvoja uvjerenja.
    Tvoje iskustvo života iskrivljeno je, ovisi o tome jesi li komunist ili kapitalist, musliman ili židov. Tvoje iskustvo života puno je predrasuda, postoji zapreka, naslaga sala između stvarnosti i tebe jer je više ne vidiš i nemaš s njom izravan dodir.
    Ako tvoje iskustvo života ovisi o tome jesi li komunist ili kapitalist, musliman ili židov, onda je tvoje iskustvo života iskrivljeno i puno predrasuda.

    Druga naslaga: tvoja mišljenja.
    Ako se držiš nekog mišljenja o nekome, onda tu osobu ne voliš više nego svoje mišljenje o njoj.
    Vidiš nekoga kako nešto govori ili kako se ponaša na određeni način, i ti tada na njega/nju lijepiš etiketu: "Ona je budalasta ili on je tup, on je okrutan ili ona je jako draga" itd.
    Sada, dakle, imaš zaslon, naslagu sala između sebe i te osobe, jer kada je sljedeći put sretneš, doživjet ćeš je u granicama svojih mišljenja iako se ta osoba promijenila.
    Promatraj kako se to događa s gotovo svakom osobom koju poznaješ.

    Treća naslaga: tvoje navike.
    Navike su nužne u čovjekovom životu. Kako bismo inače hodali, govorili ili vozili auto ako se ne oslonimo na navike? Ali navike moraju biti ograničene na mehaničke stvari - ne na ljubav i vid. Tko želi biti voljen iz navike?
    Jesi li ikada sjedio na obali očaran veličanstvom i tajanstvenošću oceana? Ribar vidi ocean svaki dan i ne zapaža njegovu veličinu. Zašto? Zbog otupljujućeg učinka naslage sala zvane navikom.
    U tebi su se razvila nepromjenjiva mišljenja o svim stvarima koje vidiš, s kojima se susrećeš, i ne vidiš više svježinu u njihovim promjenama, nego ono isto tupo i dosadno mišljenje koje si stekao kroz naviku. Tako postupaš i s ljudima i sa stvarima, tako se odnosiš prema njima; bez svježine, bez novosti, uvijek na isti tupi, uobičajen i dosadan način stečen navikom.
    Nisi sposoban gledati na drukčiji, kreativniji način, jer, nakon što si s ljudima počeo postupati prema stečenoj navici, možeš svoj um prebaciti na automatskog pilota i ići spavati.

    Četvrta naslaga: tvoje navezanosti i tvoji strahovi.
    Tu naslagu je najlakše vidjeti. Stavi debeo pokrivač navezanosti i straha (i samim tim odbojnosti) bilo na što ili bilo na koga i od tog istog trenutka ne možeš više vidjeti tu osobu ili stvar onakvom kakva ona zaista jest.
    Samo se sjeti neke od osoba koje ne trpiš, bojiš ih se ili si na njih navezan, i vidjet ćeš da je to zaista tako.
    Vidiš li sada da se nalaziš u zatvoru koji je načinjen od mnijenja i predaja tvojeg društva i tvoje kulture, i ideja, predrasuda, navezanosti i strahova tvojih prošlih iskustava?
    Zid za zidom okružuje tvoju zatvorsku ćeliju tako da izgleda nemoguće da ćeš ih ikada probiti i uspostaviti vezu s bogatstvom života, ljubavi i slobode koja se nalazi s one strane zatvorske tvrđave. A ipak, taj posao nije uopće nemoguć, već je lagan i radostan.
    Što možeš učiniti da probiješ te zatvorske zidove?
    Četiri stvari:

    Prvo: Shvati da si okružen zatvorskim zidovima i da ti je um zaspao. Većini ljudi takva se misao nikada ni ne pojavi, i tako žive i umiru kao zatvorski sustanari.
    Većina ljudi na kraju postanu konformisti - prilagode se zatvorskom životu. Nekolicina postaju reformisti - bore se za bolje uvjete života u zatvoru, bolje osvjetljenje, bolju ventilaciju. Jedva da itko postane buntovnik, revolucionar koji ruši zatvorske zidove.
    Možeš biti revolucionar jedino ako prvo vidiš zatvorske zidove.

    Drugo: Razmišljaj o zidovima, provedi sate samo u promatranju svojih ideja, svojih navika, svojih navezanosti i svojih strahova bez ikakvog suđenja i osuđivanja. Promatraj ih i srušit će se.

    Treće: Provedi neko vrijeme u promatranju stvari i osoba oko sebe. Gledaj, ali zaista gledaj, kao da to vidiš prvi put: lice svojeg prijatelja, list, drvo, pticu u letu, ponašanje i manire ljudi oko sebe.
       Zaista gledaj i vjerojatno ćeš ih iznova vidjeti onakvima kakvi jesu u sebi, bez otupljujućeg i zaglupljujućeg učinka svojih ideja i navika.

    Četvrti i najvažniji korak: Sjedi negdje u miru i promatraj kako djeluje tvoj um. Misli, osjećaji i reakcije su u stalnom tijeku. Promatraj sve to duže vremena, onako kako promatraš rijeku ili gledaš film. Uskoro ćeš zaključiti da je to puno zanimljivije bilo od koje rijeke ili filma, a daje i toliko više života i slobode.
    Na kraju krajeva, možeš li uopće reći da si živ ako nisi svjestan svojih misli i reakcija?
    Netko je rekao da život bez svjesnosti nije vrijedan življenja. Takav život ne može se ni nazvati životom; to je mehaničko življenje nalik na robotovo: san, nesvjesnost, smrt, a ljudi to ipak nazivaju čovječjim životom.
    Zato gledaj, promatraj, ispituj, istražuj, i tvoj će um oživjeti i otarasit će se svojeg sala, postat će prodoran, budan i djelatan. Zidovi tvojeg zatvora počet će se rušiti dok se ne ostvari ono da od Hrama neće ostati ni kamen na kamenu. Bit ćeš blagoslovljen nesmetanim gledanjem stvari onakvima kakve jesu i imat ćeš izravno iskustvo stvarnosti.
enimma @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, ožujak 9, 2007
Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?
(Mt 19,16)

    Zamisli da se nalaziš u koncertnoj dvorani i da slušaš zvukove vrlo ugodne glazbe, kada se najednom sjetiš da si zaboravio zaključati svoj auto. Bojiš se za auto, ne možeš izaći iz dvorane, i ne možeš uživati u glazbi. To je savršena slika života kakvog živi većina ljudskih bića.
    Onima koji imaju uši da čuju, život je simfonija, ali zaista se jako, jako rijetko nađe ljudsko biće koje čuje tu glazbu. Zašto? Zato što su zaokupljeni slušanjem buke koju u njihovim glavama stvaraju njihova uvjetovanost i programiranost. To, i još nešto: njihove navezanosti. Navezanost je najveća pogibao za život.
    Da bi zaista mogao čuti simfoniju, tvoje uho mora biti pažljivo ugođeno za svaki instrument u orkestru. Kada počneš uživati jedino u zvuku bubnja, prestaješ slušati simfoniju jer je zvuk bubnja iznakazio zvukove drugih instrumenata. Možeš više biti sklon zvuku bubnja, ili violine, ili klavira - to nije na štetu jer sklonost ne šteti tvojoj sposobnosti slušanja i uživanja u drugim instrumentima. Ali onoga trenutka kada sklonost prijeđe u navezanost, postaješ neosjetljiv za druge zvukove, najednom ih počneš podcjenjivati, postaješ slijep za te instrumente kojima spuštaš cijenu daleko ispod njihove vrijednosti.
    Promatraj sada osobu ili stvar na koju si se navezao, nekoga ili nešto čemu si pridao moć da te čini sretnim ili nesretnim. Promatraj kako si manje osjetljiv za ostale stvari u svijetu jer si svu pažnju usmjerio na to da dođeš do te osobe ili stvari, da je zadržiš i uživaš isključivo u njoj, isključujući tako druge stvari i osobe.
    Promatraj kako si postao tvrd jer si opsjednut tom osobom ili stvari.
    Imaj hrabrosti uvidjeti kako si postao slijep i pun predrasuda u prisutnosti objekta svoje navezanosti.
    Kada to uvidiš osjetit ćeš snažnu želju da se otarasiš svake navezanosti. Problem je: kako?
    Nema pomoći od odricanja i izbjegavanja jer prekrižiti zvuk bubnja opet dovodi do toga da postaješ tvrd i neosjetljiv kao kada se usredotočiš samo na bubanj.
    Ono što ti je potrebno nije odricanje, nego razumijevanje, svjesnost.

    Ako tvoje navezanosti uzrokuju patnju i tugu, to je nešto što će ti pomoći da razumiješ.

    Također će ti pomoći ako si barem jednom u životu okusio slobodu i radost koju donosi nenavezanost.

    Isto tako pomaže svjesno opažanje zvukova ostalih instrumenata u orkestru.

    Ali, nema zamjene za svjesnost koja ti ukazuje na to koliko gubiš i patiš kada precijeniš bubanj i oglušiš za ostatak orkestra.
    Onoga dana kada se to dogodi nećeš više govoriti svojim prijateljima: "Kako sam sretan zbog tebe!", jer ako to kažeš onda ćeš laskati njegovu egu i manipulirati njime tako da će ti opet htjeti ugoditi, a u sebi ćeš stvoriti uobrazilju da tvoja sreća ovisi o tvom prijatelju.
    Radije reci: "Kada smo se ti i ja sreli, došla je i sreća." Tako ni njegov ni tvoj ego neće zatrovati sreću. Nitko od vas ne može si pripisati zaslugu za nju; zato ćete se moći rastati bez navezanosti jednog na drugo. Takav stav omogućuje i iskustvo koje je vaš susret stvorio jer niste uživali jedno u drugome, nego u simfoniji koja se pojavila tijekom vašeg susreta.
    A kada dođeš u novu situaciju, do druge osobe ili posla, nećeš sa sobom vući stara čuvstva. I tada ćeš doći do radosnog otkrića da se i tu javlja simfonija, s različitom melodijom u novoj situaciji, i tako opet u sljedećoj, i u sljedećoj...
    Od sada ćeš živjeti od jednog trenutka do drugog potpuno uronjen u sadašnjost, noseći sa sobom tako malo toga iz prošlosti da će se tvoj duh moći provlačiti kroz iglene ušice. Tako će te malo ometati brige za budućnost, koliko i nebeske ptice i cvijeće na polju. Nećeš biti navezan ni na jednu osobu ili stvar jer ćeš imati razvijen ukus za simfoniju života. I voljet ćeš život sam sa strastvenom navezanošću cijelog svog srca i cijele svoje duše, cijelog razuma, i svom svojom snagom. Uvidjet ćeš da putuješ kroz život neopterećen i slobodan kao ptica na nebu, stalno živeći u Vječnom Sada. I pronaći ćeš u svojem srcu odgovor na pitanje: "Učitelju, što moram činiti da postignem život vječni?"
enimma @ 12:42 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, ožujak 2, 2007
Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!
(Mt 4,17)

    Zamisli da imaš radioprijemnik na kojem, bez obzira na to koliko tražiš razne stanice, nalaziš samo jednu. Ne možeš namještati glasnoću. Ponekad se zvuk jedva čuje, a ponekad je tako glasan da ti skoro pucaju bubnjići. I još k tome - nemoguće je isključiti ga; ponekad je tih, a iznenada će početi treštati kada želiš odmora i hoćeš spavati.
    Tko bi to prihvatio da mu prijemnik tako radi? A ipak, kada se tvoje srce ponaša na taj način ti ne samo da to prihvaćaš, nego to nazivaš normalnim i ljudskim.
    Sjeti se da si mnogo puta bio uznemiravan svojim čuvstvima, da si patio zbog boli koje su ti nanosili ljutnja, potištenost, tjeskoba, kada se, u svakom od tih slučajeva, tvoje srce usmjerilo na dobivanje nečega što nisi imao, ili na očuvanje nečega što si imao, ili na izbjegavanje nečega što nisi želio.
    Bio si zaljubljen, i osjećao si se odbačenim ili si bio ljubomoran; iznenada cijeli tvoj um i cijelo tvoje srce postaju usredotočeni na tu jednu stvar, i gozba života pretvara se u pepeo u tvojim ustima. Sav svoj trud uložio si na dobivanje izbora i u jeku bitke bilo je nemoguće čuti pjev ptica - tvoje težnje prigušile su sve druge zvukove. Bio si suočen s mogućnošću ozbiljne bolesti ili s gubitkom voljene osobe, i uvidio si da je nemoguće usredotočiti se bilo na što drugo.
    Ukratko, onoga trenutka kada razviješ neku navezanost, djelovanje tog dražesnog organa zvanog ljudsko srce bit će uništeno.
    Ako želiš popraviti svoj prijemnik moraš proučavati elektroniku.
    Ako želiš obnoviti svoje srce, moraš ozbiljno i poduže razmisliti o četiri oslobađajuće istine, ali prije toga odaberi neku navezanost koja te opterećuje; nešto na što se lijepiš, nešto od čega se užasavaš, ili nešto za čime žudiš, i zadrži tu navezanost u svojim mislima dok slušaš ove istine.

    Prva istina: Moraš se odlučiti između svoje navezanosti i sreće. Ne možeš imati oboje. Onoga trenutka kada odabereš navezanost tvoje srce će biti izbačeno iz takta i nećeš više biti sposoban voditi radostan i spokojan život.
    Vidi kako je to zaista tako kada to primijeniš na navezanost koju si odabrao.

    Druga istina: Odakle je tvoja navezanost došla? Nisi s njom rođen. Iznikla je iz laži koju je u tebe usadilo društvo i tvoja kultura, ili si lagao samom sebi da, naime, bez te ili neke druge osobe ne možeš biti sretan.
    Samo otvori svoje oči i uvidi kako je to pogrešno. Ima stotine ljudi koji su savršeno sretni bez te stvari, te osobe ili te situacije za kojom si ti žudio i za koju si se uvjerio da bez nje ne možeš živjeti. Odluči se, dakle: želiš li svoju navezanost, ili svoju slobodu i sreću?

    Treća istina: Ako želiš biti potpuno živ, moraš razviti sposobnost gledanja na stvari pod pravim vidikom. Život je neusporedivo veći od tih trica na koje je tvoje srce navezano i kojima si dao moć da te uznemiravaju.
    Trice? Jest, jer ako si živio dovoljno dugo, lako se može dogoditi da dođe dan kada ti to više neće biti važno. Nećeš se toga više ni sjećati - tvoje osobno iskustvo će to potvrditi. Isto tako kao što se više ne sjećaš, niti na tebe ni najmanje ne utječu one užasne sitnice koje su te uznemiravale u prošlosti.

    I tako te četvrta istina dovodi do neizbježnog zaključka da niti jedna osoba, niti jedna stvar izvan tebe nema moć učiniti te sretnim ili nesretnim. Bio ti toga svijestan ili ne, ti i jedino ti odlučuješ hoćeš li biti sretan ili nesretan, hoćeš li ostati prilijepljen na svoje navezanosti ili ne u kojoj se god situaciji nalazio.
    Dok si uronjen u razmišljanje o tim istinama, možeš postati svjestan da im se tvoje srce odupire, suprotstavlja se, ili se protivi gledati u njih. To je znak da još nisi dovoljno propatio u rukama svojih navezanosti da bi zaista htio učiniti nešto glede svojeg duhovnog prijemnika. Ili se može dogoditi da se tvoje srce ne protivi tim istinama, a ako je tome tako, raduj se. Obraćenje, preobraženje srca je počelo i kraljevstvo Božje - bezbrižan djetinji život u zahvalnosti - napokon ti je nadohvat ruke. I ti ćeš upravo posegnuti za njim i uzeti ga u posjed.
enimma @ 13:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare