Anthony de Mello
poziv na ljubav
Blog - travanj 2007
petak, travanj 27, 2007
Nego, velim vama koji slušate. Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima!
(Lk 6, 27)

    Kada si zaljubljen, uviđaš da na sve gledaš drukčijim očima; postaješ velikodušan, dobrodušan, lako praštaš, dok si prije znao biti tvrd i zločest. Neizbježno je da se ljudi prema tebi počnu ponašati na isti način, i uskoro se nađeš u svijetu ljubavi koji si sam stvorio.
    Ili, sjeti se kada si bio loše raspoložen i razdražljiv, zločest, sumnjičav, čak i paranoidan. Sljedeća stvar koju si primijetio bila je da se svatko prema tebi odnosi na negativan način i da si se našao u neprijateljskom svijetu koji su stvorili tvoja glava i tvoja čuvstva.
    Kako bi mogao doći do toga da stvoriš svijet sreće, ljubavi i mira? Tako da naučiš jednostavnu, prekrasnu, ali i napornu vještinu, koja se zove umijećem gledanja. Evo kako ćeš to učiniti:

     Svaki put kada te netko iživcira ili naljuti, onaj koga moraš gledati si ti, a ne ta osoba. Pitanje koje si trebaš postaviti nije: "Što nije u redu s tim čovjekom?", nego: "Što mi ta razdraženost govori o meni?"
     Učini to odmah. Sjeti se neke osobe koja te živcira i reci sam sebi ovu rečenicu koja je bolna, ali oslobađa: "Uzrok te razdražljivosti nije u toj osobi nego u meni!" Rekavši to, kreni u izvršavanje zadatka: otkrivaj kako uzrokuješ tu razdraženost.

    Na početku, razmotri vrlo realnu mogućnost da je razlog zbog kojeg te razdražuju mane ili takozvane mane te osobe, taj da ih i sam imaš. Ali ti si ih potisnuo i zato ih nesvjesno projiciraš na druge.
    To je gotovo uvijek točno, ali jedva da itko to prepoznaje. Traži zato mane te osobe u svom srcu, u svojoj podsvijesti, i tvoja će se razdražljivost pretvoriti u zahvalnost, jer te je njegovo ili njezino ponašanje dovelo do samootkrivenja.

    Evo još jedne stvari koju se isplati razmotriti: je li moguće da te razdražuje ono što ti ta osoba kaže ili što radi zato što te riječi i ti postupci ukazuju na ono u tvom životu i u tebi što odbijaš vidjeti?
    Razmisli o tome kako ljudi postanu razdraženi kada su izazvani riječima ili životom mistika ili proroka koji uopće ne izgledaju kao mistici i proroci.

    Još jedna stvar je također jasna: ta osoba te razdražuje zato što ne živi prema očekivanju na koje si ti programiran.
    Možda imaš pravo zahtijevati da ta osoba živi prema zahtjevima tvojega programa, kao na primjer kada je okrutna ili nepravedna, ali onda stani i razmisli o tome. Ako pokušavaš promijeniti tu osobu ili je pokušavaš spriječiti da se ponaša na taj način, nećeš li biti učinkovitiji ako nisi razdražen?
    Razdraženost će ti samo iskriviti zapažanje i učiniti tvoje djelovanje manje učinkovitim.
    Svatko zna da kada se sportaš ili boksač rasrdi, kakvoća njegove igre ili borbe pada jer mu pokreti postanu neusklađeni zbog žestine i ljutnje. U većini slučajeva, ipak, nemaš pravo tražiti da ta osoba živi prema tvojim očekivanjima; nekog drugog na tvom mjestu uopće ne bi smetalo kada bi bio izložen takvim postupcima. Samo se zadubi u razmišljanje o ovoj istini i tvoja će razdraženost nestati.
    Kako je glupo tražiti da netko drugi živi prema standardima i normama koje su tvoji roditelji uprogramirali u tebe!

    Evo i zadnje istine o kojoj bi trebao razmisliti: zbog svog porijekla, životnog iskustva i nedostatka svijesti, ta osoba se ni ne može drukčije ponašati. Netko je lijepo rekao da razumijeti sve znači oprostiti sve.
    Kada bi zaista razumio tu osobu, gledao bi na nju kao na bogalja, bez krivnje, a tvoja razdraženost odmah bi nestala.
    Sljedeća stvar koju ćeš uvidjeti jest ta da ćeš s tom osobom postupati s ljubavlju, i da će ti uzvratiti s ljubavlju, i naći ćeš se u svijetu ljubavi koji si sam stvorio.
enimma @ 14:32 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, travanj 24, 2007
Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.
(Lk 9,62)

    Božje kraljevstvo je ljubav. Što znači voljeti? To znači biti osjetljiv za život, stvari, ljude, imati osjećaja za sve i svakoga, ne isključujući ništa i nikoga.
    Isključivost se razvija jedino onda kada postaneš krut, kada se zatvoriš. A onoga trenutka kada otvrdneš, osjećajnost umire. Neće ti biti teško pronaći primjere te vrste osjećajnosti u svom životu.
    Jesi li ikada zastao da makneš kamen ili čavao s ceste da se ne bi slučajno netko ozlijedio? Nema veze što nikada nećeš saznati komu će to koristiti i što nećeš primiti nikakvu nagradu ili priznanje. Činiš to iz jednostavnog osjećaja dobrohotnosti i pažnje.
    Ili, jesi li osjetio bol kada si čuo za divljačka razaranja negdje u svijetu, sječu šume koju nikada nećeš vidjeti, niti od nje imati koristi? Jesi li se ikada potrudio nekom strancu pokazati put iako ga nisi poznavao, niti ćeš ga ikada više sresti, iz čiste dobrodušnosti koju osjećaš u sebi?
    U tim, i mnogim drugim trenucima, ljubav se pojavila na površini u tvom životu, signalizirajući da je bila u tebi i čekala da se pokaže.
    Kako možeš doći u posjed takve ljubavi? Nikako, jer ona se već nalazi u tebi. Sve što trebaš učiniti jest da ukloniš zapreke koje si postavio pred osjećajnošću, i ljubav će se pojaviti.
    Dvije su zapreke za osjećajnost: uvjerenje i navezanost.

    Uvjerenje - čim stvoriš neko uvjerenje, došao si do zaključka o čovjeku, situaciji ili stvari. Postao si ukočen i odbacio si svoju osjećajnost. Pun si predrasuda i gledat ćeš na čovjeka kroz svoje predrasude. Drugim riječima, nećeš više moći vidjeti tu osobu. I kako bi onda mogao imati osjećaja za nekoga koga ni ne vidiš?
    Uzmi kao primjer samo jednu ili drugu osobu koju poznaješ i nabroji mnoge pozitivne i negativne zaključke, do kojih si na kraju došao i na temelju kojih gradiš svoj odnos prema njemu/njoj. Onoga trenutka kada kažeš: taj i taj je mudar, ili je okrutan, ili se ponaša zaštitnički, ili je pun ljubavi, ili bilo što drugo, otupio si svoje zamijećivanje, postao si pun predrasuda i prestao si tu osobu zamjećivati od trenutka do trenutka; slično kao kada bi se pilot služio prošlotjednim izvještajem o vremenskim prilikama.
    Dobro promotri ta uvjerenja jer će sama spoznaja da su to samo uvjerenja, zaključci, predrasude, a ne odrazi stvarnosti, uzrokovati njihovo odbacivanje.

    Navezanost - kako se stvara navezanost?

    Prvo dolaziš u dodir s nečim što ti pričinjava zadovoljstvo, kao što su auto, privlačno reklamirani moderni uređaj, riječ pohvale ili društvo neke osobe.

    Tada se javlja želja da zadržiš tu stvar, da se ponovi ugodan osjećaj koji je u tebi pobudila ta osoba.

    Na kraju dolaziš do uvjerenja da nećeš biti sretan bez te osobe ili stvari jer si poistovjetio ugodu koju ti on/ona donosi sa srećom.
    Navezanost se kod tebe potpuno razvila i dovodi do neizbježnog isključivanja drugih stvari, do neosjećajnosti bilo za što drugo što ne spada pod tvoju navezanost.
    Svaki put kada ostaviš objekt svoje navezanosti, ostavljaš tamo i svoje srce, tako da ga ne možeš upotrijebiti na drugom mjestu kamo ideš.
    Simfonija života ide dalje, a ti se stalno osvrćeš za sobom, lijepeći se za par taktova melodije, proizvodeći time nesklad i sukob između onoga što ti nudi život i onoga na što se ti lijepiš.
    Zatim dolazi do napetosti i tjeskobe koja je upravo smrt ljubavi i radosne slobode koju ljubav donosi. Jer, ljubav i sloboda se nalaze samo kada uživaš u svakoj noti, kako već dolazi, a onda je puštaš da ode tako da budeš potpuno prijemljiv za note koje dolaze.
    Kako odbaciti navezanost?
    Ljudi to pokušavaju postići odricanjem, ali odricanje od nekih taktova glazbe, i njihovo isključivanje iz svijesti stvara upravo onakvu vrstu nasilja, sukoba i bezosjećajnosti kakvu stvara i lijepljenje. I tako opet postaješ još tvrđim.

    Tajna je u tome da se ničega ne odričeš, ni na što ne lijepiš, da uživaš u svemu i puštaš da prođe, da teče. Kako? Uz pomoć mnogih sati promatranja gnjiloće i pokvarenosti naravi navezanosti.
    Ti se obično usredotočuješ na uzbuđenje, blijesak zadovoljstva koja navezanost donosi.

    Ali, zamisli se nad tjeskobom, boli, nedostatkom slobode; istodobno razmišljaj o radosti, miru i slobodi koje dobivaš svaki put kada odbaciš neku navezanost.

    Tada nećeš više gledati za sobom i dopustit ćeš da te očara glazba trenutka, sada.

    Na kraju se još osvrni na društvo u kojem živimo - gnjilo do srži, zaraženo navezanostima.

    Jer ako je netko navezan na moć, novac, imanje, slavu i uspjeh; ako netko traži te stvari smatrajući da njegova sreća ovisi o njima, na njega se gleda kao na produktivnog, dinamičnog i marljivog člana društva. Drugim riječima, ako se trudi oko tih stvari pokretačkom ambicijom koja uništava simfoniju života i čini ga tvrdim, hladnim, bezosjećajnim prema drugima i sebi, onda društvo na njega gleda kao na pouzdanog građanina, a njegovi rođaci i prijatelji ponosni su na položaj koji je postigao.
    Koliko takozvanih 'uglednih' ljudi znaš koji su sačuvali nježnu osjećajnost za ljubav kakvu samo nenavezani mogu pružiti? Ako o tome budeš razmatrao dovoljno dugo, osjetit ćeš tako veliku odvratnost da ćeš instinktivno odbaciti svaku navezanost, kao što bi to učinio i sa zmijom koja bi se našla na tebi. Pobunit ćeš se i osloboditi te trule kulture, koja je zasnovana na gramzivosti i navezanosti, na tjeskobi i pohlepi, na tvrdoći i bezosjećajnosti ne-ljubavi.
enimma @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, travanj 17, 2007
Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!
(Iv 15,12)

    Što je to ljubav? Pogledaj ružu. Je li ruži moguće reći: "Ponudit ću svoj miris dobrim ljudima i uskratit ću ga zlima"? Ili, možeš li zamisliti svjetiljku koja uskraćuje svoje zrake zlim ljudima koji bi htjeli hodati u njezinoj svjetlosti? Može to učiniti jedino ako prestane biti svjetiljkom.
    Promatraj kako drvo bespomoćno i nepristrano daje svoju hladovinu svima, dobrima i zlima, starima i mladima, visokima i niskima, životinjama i ljudima i svakom drugom živom biću, čak i onom koje ga želi posjeći.

    Ovo je prva odlika ljubavi: nepristrane je naravi.
    Zato smo i potaknuti na to da budemo kao Bog, "...jer On daje da sunce njegovo izlazi nad dobrima i zlima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!" (Mt 5,45.48)

    Zamisli se u čuđenju nad čistom dobrotom ruže, svjetiljke, drveta, jer u njima možeš naći sliku onoga što je ljubav.
    Kako se ta odlika ljubavi može postići? Što god uradio, možeš samo postići to da bude prisilna i uzgojena, a samim tim i lažna, jer ljubav ne može biti prisilna. Ne postoji ništa što bi mogao učiniti, ali postoji nešto što bi trebao odbaciti.

    Promatraj veličanstvenu promjenu koja će se u tebi dogoditi onoga trenutka kada prestaneš dijeliti ljude na dobre i loše, svece i grešnike, i uvidiš da nisu svjesni i da ne znaju.
    Moraš odbaciti svoje pogrešno mišljenje da ljudi mogu svjesno griješiti. Nitko ne može griješiti u svjetlu svjesnosti. Grijeh se javlja zbog neznanja, a ne zloće, kako mi pogrešno mislimo. "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine." To shvatiti znači zadobiti onu odliku nepristranosti kojoj se tako divimo kod ruže, svjetiljke i drveta.

    A ovo je druga odlika ljubavi: besplatna je. Kao i drvo, ruža i svjetiljka, ljubav daje i ne traži ništa za uzvrat.
    Kako je prezira vrijedno kada vidimo da je nekome izbor supruge određen količinom novca koji će ona donijeti za miraz, a ne bilo kojom njezinom odlikom! S pravom kažemo da takav čovjek ne voli svoju suprugu nego novčanu korist koju mu ona donosi. Ali, je li tvoja ljubav drukčija ako tražiš društvo onih koji ti donose čuvstveno zadovoljstvo, a izbjegavaš one druge; kada si pozitivno raspoložen prema ljudima koji ti daju ono što želiš i žive prema tvojim očekivanjima, a negativno si raspoložen i ravnodušan prema onima drugima?
    I ovdje također postoji samo jedna stvar koju moraš učiniti da postigneš tu odliku besplatnosti kojom se odlikuje ljubav. Moraš otvoriti svoje oči i gledati. Samo gledati, razotkrivajući takozvanu ljubav, i vidjeti da je to kamuflaža za sebičnost i pohlepu. To je jedan od većih koraka do postizanja druge odlike ljubavi.

    Treća je odlika ljubavi njezina nesebičnost. Ljubav tako uživa u voljenju da u tom blaženstvu nije ni svjesna same sebe.
    Onako kako je svjetiljka zaposlena, svijetleći bez pomisli na to koristi li to nekome ili ne. Na način na koji ruža jednostavno šiti svoj miris, jednostavno zato što ne postoji ništa drugo što može činiti, bilo da netko uživa u njezinu mirisu ili ne. Na način na koji drvo nudi svoju hladovinu.
    Svjetlost, miris i hladovina ne proizvode se kada netko priđe niti nestaju kada nikoga nema u blizini. Te stvari, kao i ljubav, postoje neovisno o ljudima. Ljubav jednostavno jest, nema svog objekta. Te stvari jednostavno jesu, bez obzira na to hoće li nekomu koristiti ili ne. Dakle, one nisu svjesne nikakve zasluge, ili toga da čine neko dobro. Njihova lijeva ruka nije svjesna onoga što desna čini. "Gospodine, kada smo te vidjeli gladna ili žedna, kada smo ti pomogli?"

    Posljednja je odlika ljubavi njezina sloboda. Onoga trenutka kada nastupi prisila, kontrola ili sukob, ljubav umire. Razmisli o tome kako te ruža, drvo i svjetiljka ostavljaju potpuno slobodnim.
    Drvo se neće truditi da te privuče u svoju hladovinu ako si u opasnosti od sunčanice. Svjetiljka ti neće nametati svoju svjetlost ako se spotakneš u mraku.

    Razmišljaj neko vrijeme o svojoj prisili i kontroli kojoj te podvrgavaju drugi, kada tako tjeskobno živiš prema njihovim očekivanjima, ne bi li kupio njihovu ljubav i odobravanje ili zato što se bojiš da bi ih mogao izgubiti. Svaki put kada se podvrgneš toj kontroli i toj prisili, uništavaš svoju sposobnost voljenja, koja je sama tvoja narav, jer ne možeš drugima činiti ništa drugo osim onoga što dopustiš da drugi čine tebi.

    Razmatraj, dakle, o svoj kontroli i prisili u svom životu i imaj nade da će samo to razmatranje uzrokovati njihovo odbacivanje. Onog trenutka kada ih odbaciš, javit će se ljubav. A sloboda je tek druga riječ za ljubav.
enimma @ 13:09 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, travanj 13, 2007
Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.
(Mt 18,3)

    Kada pogledamo u oči djeteta, ono što prvo opažamo u njegovu značaju je nevinost: njegova dražesna nesposobnost da laže, da nosi masku ili da se pretvara da je bilo što drugo osim onoga što jest. U tome je dijete upravo kao i sve drugo u prirodi.
    Pas je pas; ruža je ruža; zvijezda je zvijezda; sve je upravo ono što jest.
    Jedino je odraslo ljudsko biće sposobno biti jedno, a pretvarati se da je nešto drugo.

    Kada odrasli kažnjavaju dijete zato što govori istinu, otkriva ono što misli i osjeća, dijete se uči pretvarati i njegova nevinost je uništena.
    Uskoro će se pridružiti bezbrojnoj vrsti ljudi koji bespomoćno govore: "Ja ne znam tko sam", zato što su istinu o sebi, nakon što su je tako dugo skrivali od drugih, na kraju sakrili i od sebe.
    Koliko si ti još sačuvao od nevinosti djetinjstva? Ima li danas itko u čijoj bi prisutnosti mogao jednostavno i potpuno biti ono što jesi, potpuno otvoren i nevin kao dijete?

    Ima još jedan, istančaniji način na koji se nevinost djetinjstva gubi: kada se dijete zarazi željom da postane netko.
    Razmotri kako se gomile ljudi svim silama bore da postanu ne ono što je priroda nakanila da budu - glazbenici, kuhari, mehaničari, stolari, vrtlari, izumitelji - već netko: da postanu uspješni, slavni, moćni, da postanu nešto što će im donijeti ne samoispunjenje, već samohvalu i samoveličanje. Promatraš ljude koji su izgubili svoju nevinost, jer nisu odabrali da budu ono što jesu, nego da sami sebe promiču, prave se važni, čak i onda kada je to tako samo u njihovim očima.
    Pogledaj svoj svakodnevni život. Ima li barem jedne misli, riječi ili djela koji nisu okaljani željom da postaneš netko, čak i ako je sve tvoje nastojanje postati duhovan ili svet čovjek, nepoznat bilo komu drugom osim sebi?
    Dijete se, slično kao i nevina životinja, predaje svojoj naravi da postane jednostavno ono što i jest.
    Odrasli ljudi koji su sačuvali svoju nevinost, također se, kao i dijete, predaju impulsima prirode i sudbine, bez razmišljanja o tome da postanu netko ili da zadive druge; ali, za razliku od djeteta, oni se ne oslanjaju na instinkt, nego na neprekidnu svjesnost svega u sebi i oko sebe. Ta svjesnost štiti ih od zla i donosi im rast koji im namijenila priroda, a ne onaj koji je skrojio njihov ambiciozni ego.

    Ovo je još jedan primjer kako odrasli izopačuju nevinost djetinjstva: uče dijete da oponaša nekoga. Onoga trenutka kada iz djeteta stvoriš nečiju kopiju, gaziš onu iskru izvornosti s kojom je došlo na svijet. Onog trenutka kada poželiš postati kao netko drugi, koliko god bio velik ili svet, prostituirat ćeš svoju bit.
    Razmisli s tugom o božanskoj iskri jedinstvenosti koja leži u tebi, zakopana ispod slojeva straha. Straha da ćeš biti ismijan ili odbačen ako se usudiš biti ono što jesi i odbiješ se mehanički prilagoditi glede svojeg načina oblačenja, ponašanja i razmišljanja. Vidi kako se ne prilagođuješ samo u svom djelovanju i razmišljanju, nego čak i u svojim reakcijama, svojim čuvstvima, svojim stavovima, svojim vrijednostima. Ne usuđuješ se prekinuti s tim prostituiranjem i vratiti si izvornu nevinost. To je cijena koju plaćaš za putovnicu prihvaćanja od svog društva ili organizacije. Tako ulaziš u svijet pokvarenih i manipuliranih, i bivaš prognan iz kraljevstva koje pripada nevinosti djetinjstva.
   
    Još jedan, posljednji profinjeni način na koji uništavaš svoju nevinost jest kada se natječeš i uspoređuješ s drugima. Kada to činiš, mijenjaš svoju jednostavnost za težnju da budeš dobar kao netko drugi ili čak i bolji.
    Razmisli o ovome: razlog zbog kojeg je dijete sposobno sačuvati svoju nevinost i živjeti kao sva ostala stvorenja u blagoslovu kraljevstva jest taj da nije uvučeno u ono što mi nazivamo svijetom - kraj tame nastanjen onim odraslim ljudima koji su živote proveli ne u življenju, nego u ulagivanju radi pljeskanja i divljenja; nisu bili sretni onim što stvarno jesu, nego su se neurotično uspoređivali i natjecali, boreći se za one isprazne stvari koje nazivaju uspjehom i slavom, čak i onda kada se to moglo postići samo po cijenu poražavanja, ponižavanja i uništavanja njihovih bližnjih.

    Ako si dopustiš da stvarno osjetiš patnje ovoga pakla na zemlji, posvemašnju prazninu koju on donosi, mogao bi iskusiti pobunu u sebi, tako snažnu odvratnost koja će iskidati lance ovisnosti i opsjene kojima je bila okovana tvoja duša. I oslobodit ćeš se i ući u kraljevstvo nevinosti u kojem stanuju mistici i djeca.
enimma @ 12:31 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 12, 2007
Vi pak ne dajte se zvati 'Rabbi' jer jedan je Učitelj vaš, a svi ste vi braća.
(Mt 23,8)

    Možeš naći nekoga tko će te poučavati mehaniku, prirodne znanosti ili matematiku, stvari kao što su algebra, engleski ili kako voziti bicikl, ili kako raditi na računalu.
    Ali o onim stvarima koje su zaista važne: život, ljubav, stvarnost, Bog, nitko te ne može ništa naučiti. Sve što mogu učiniti jest to da ti daju formule, i čim dobiješ formulu, stvarnost se za tebe filtrira kroz um nekog drugog. Ako prihvatiš te formule, bit ćeš zarobljen. Venut ćeš, i kada dođeš do svog kraja, umrijet ćeš ne saznavši što znači sam vidjeti, sam učiti.
    Pogledaj to na ovaj način: u tvom životu bilo je trenutaka kada si imao iskustvo za koje si znao da ćeš ga morati nositi u sebi do groba jer ne možeš naći riječi kojima bi to mogao bilo kome priopćiti. Ustvari, ne postoje prave riječi ni u kojem jeziku kojima bi mogao priopćiti točno ono što si iskusio.
    Razmisli o tome kakve je vrste osjećaj koji te obuzima kada vidiš pticu kako leti preko jezera, ili kada si ugledao travku koja je izrasla iz pukotine na zidu, ili kada si čuo plač djeteta u noći, ili kada si osjetio dražest golog ljudskog tijela, ili kada si promatrao hladan i ukočen leš u lijesu. Možeš pokušati priopćiti svoje iskustvo glazbe, pjesništva ili slikarstva, ali u svom srcu znaš da nitko nikada neće shvatiti točno ono što si vidio ili osjetio. To je nešto za što jednostavno ne posjeduješ moć da bi to mogao izraziti, a još manje učiti drugo ljudsko biće.
    Upravo se tako osjeća učitelj kada ga zamoliš da te pouči o životu, Bogu ili stvarnosti. Sve što može učiniti je da ti da pravilo, skup riječi povezanih u jednu formulu. Ali, od kakve su koristi te riječi?
    Zamisli grupu turista u autobusu. Zastori u autobusu su spušteni, tako da putnici ne vide, ne čuju, ne dodiruju, ne mirišu niti malo od stranog i egzotičnog kraja kroz koji prolaze, a njihov vodič cijelo vrijeme brblja, pružajući im nešto za što on misli da je živi opis mora, zvukova i prizora svijeta s druge strane prozora. Jedina stvar koju će iskusiti bit će slike koje vodič svojim riječima stvara u njihovim glavama. I pretpostavimo da se autobus zaustavi i da ih vodič pošalje van s uputama o onome što bi mogli vidjeti i iskusiti. Njihovo će iskustvo biti okaljano, uvjetovano, iskrivljeno tim uputama i opažat će, ne stvarnost kakva jest, nego stvarnost kakva je uvjetovana vodičevim uputama.
     Postoji li način pomoću kojeg bi mogao saznati je li ono s čime si ti u dodiru stvarnost? Ovo je jedan pokazatelj: ono što opažaš ne uklapa se ni u koje formule, bilo da ih je stvorio netko drugi ili ti sam - to se jednostavno ne može staviti u riječi.
    Što onda učitelji mogu napraviti? Mogu ti ukazati na ono što je nestvarno, ali ti ne mogu pokazati stvarnost; mogu uništiti tvoje formule, ali te ne mogu potaknuti da vidiš ono na što formula ukazuje; mogu ti ukazati na tvoju pogrešku, ali ti ne mogu priuštiti posjedovanje istine.
    Najviše što mogu učiniti je da pokažu smjer prema stvarnosti, ali ti ne mogu reći što trebaš vidjeti.
    Morat ćeš po svijetu hodati potpuno sam i otkrivati za sebe.
    Hodati sam znači napustiti sve formule koje su ti nekada bile dane, one koje si naučio iz knjiga, one koje si sam smislio u svjetlu svojih prošlih iskustava. To je možda najužasnija stvar koju ljudsko biće može učiniti: prijeći u nepoznato, bez zaštite bilo od koje formule.
    Napustiti svijet ljudskih bića, kao što su to proroci i mistici činili, ne znači napustiti društvo ljudi, nego napustiti formule. Tada ćeš, iako još uvijek okružen ljudima, biti istinski i sasvim sam.
    Kako je grozna ta samoća! Ta osama, ta samoća u Tišini. Vidjet ćeš samo tu Tišinu. I kada to vidiš, odreći ćeš se svih knjiga, vodiča i gurua.
     Što je to što ćeš vidjeti? Bilo što, sve: list kako pada, ponašanje prijatelja, mreškanje površine jezera, hrpu kamenja, srušenu zgradu, uličnu gužvu, zvjezdano nebo, bilo što. Nakon što si to vidio, netko bi ti mogao pokušati pomoći da staviš viđeno u riječi, ali ćeš pokretom glave reći: "Ne, to je samo još jedna formula." Netko drugi pokušat će ti objasniti značenje onoga što si vidio, a ti ćeš se opet usprotiviti jer značenje je formula, nešto što se može staviti u pojmove i značiti nešto za um koji razmišlja, ali ono što si ti vidio nalazi se s onu stranu svih formula i svih značenja. I doći će do neobične promjene u tebi, isprva jedva primjetne, ali radikalno preobražavajuće. Jer, nakon što to vidiš, više nećeš biti onaj isti. Osjetit ćeš slobodu koja oduševljava, izvanrednu sigurnost koja dolazi od spoznaje da je svaka formula bezvrijedna, bez obzira na to koliko sveta bila; i nikad više nećeš nikoga zvati svojim učiteljem. Tada ćeš neprestano učiti jer ćeš svaki dan iznova opažati i shvaćati tijek i odvijanje života. Tada će svaka pojedina stvar biti tvoj učitelj.
    I zato stavi na stranu sve knjige i formule, usudi se ostaviti svog učitelja, tko god tvoj učitelj bio, i vidi stvari za sebe.
    Usudi se sve oko sebe promatrati bez straha i bez formula i neće potrajati dugo da progledaš.
enimma @ 10:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, travanj 6, 2007
Učitelju, znamo da pravo zboriš i naučavaš te nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjem.
(Lk 20,21)

    Pogledaj svoj život i vidi kako si njegovu prazninu popunio ljudima. Posljedica je da ti oni stoje za vratom. Vidi kako ti odobravanjem i neodobravanjem kontroliraju ponašanje.
    Oni imaj moć ublažiti tvoju usamljenost svojom prisutnošću i moć da te spuste na dno svojom kritikom i odbacivanjem.
    Pogledaj samoga sebe kako provodiš gotovo svaki budni trenutak svog dana u umirivanju ljudi i ugađanju ljudima, bilo da su živi ili mrtvi.
    Živiš po njihovim pravilima, prilagođavaš se njihovim mjerilima, tražiš njihovo društvo, želiš njihovu ljubav, strahuješ od njihova ruganja, žudiš za njihovim pljeskom, krotko se pokoravaš krivnjama koje slažu protiv tebe, užasavaš se ići protiv trenda u načinu odjevanja, govora, ponašanja, pa čak i razmišljanja.
    Promatraj kako, čak i kada su pod tvojom kontrolom, ovisiš o njima i podjarmljuju te.
    Ljudi su postali tako veliki dio tvojega bića da ne možeš čak ni zamisliti život koji ne bi bio pod njihovim utjecajem i kontrolom. Oni su te, ustvari, uvjerili da ćeš, ako ih se ikada oslobodiš, postati kao otok - usamljen, tužan, nevoljen, ali upravo suprotno je istinito.
    Kako možeš voljeti nekoga kome si rob? Kako možeš voljeti nekoga bez koga ne možeš živjeti? Tako možeš samo željeti, trebati, ovisiti, bojati se i biti kontroliran. Ljubav se može naći jedino u neustrašivosti i slobodi. Kako možeš postići tu slobodu? Dvostrukim napadom na svoju ovisnost i robovanje.

    Prvo: svjesnost. Gotovo je ravno nemogućem biti ovisan i rob ako neprestano promatraš besmislenost svoje ovisnosti. Ali, svjesnost može biti nedovoljna za osobu koja se predala ljudima.

    Moraš razvijati one aktivnosti kojima se voliš baviti. Moraš otkriti nešto što radiš zbog rada samoga, a ne zbog onoga čemu taj rad koristi.
    Razmisli o nečemu što voliš raditi zbog rada samoga, bilo to uspješno ili ne, bilo da si zbog toga voljen i nagrađivan ili ne, bilo da ljudi za to znaju i zahvalni su ti zbog toga ili ne.
    Koliko aktivnosti možeš nabrojati u svom životu kojim se baviš jednostavno zato što te vesele i kojima je tvoja duša obuzeta? Pronađi ih i razvijaj, jer one su ti putovnica za slobodu i ljubav.
    Vjerojatno je, glede ovoga, tvoj mozak također ispran, tako da si počeo razmišljati na sljedeći, potrošački način:
    Uživati u pjesmi, krajoliku, nekom glazbenom djelu, izgleda gubljenje vremena - morao bi napisati pjesmu, kompoziciju, ili napraviti umjetničko djelo. Čak i takvo stvaranje ima malu vrijednost u sebi - tvoj rad mora biti poznat. Jer, kakva je korist ako nitko ne zna za to? A čak i kada se za to zna, to ništa ne znači ako se tome ne plješće i ako to ljudi ne hvale. Tvoj rad postiže najveću vrijednost ako postane poznat i ako se prodaje! I tako se ponovno vraćaš u ruke ljudi i pod njihovu kontrolu.
    Vrijednost nekog djelovanja, prema njihovom mišljenju, nije u ljubavi prema njemu i uživanju u njemu samom, nego u njegovu uspjehu.
    Kraljevski put koji vodi u misticizam i stvarnost ne prolazi svijetom ljudi. Prolazi svijetom akcija kojima se baviš zbog njih samih, bez razmišljanja o uspjehu, koristi ili dobitku.
    Suprotno raširenom mnijenju, lijek za nevoljenost i usamljenost nije društvo ljudi, nego dodir sa stvarnošću. Onoga trenutka kada budeš došao u dodir sa stvarnošću, saznat ćeš što su sloboda i ljubav, što znači biti slobodan od ljudi i zato biti sposoban voljeti ih.
    Ne smiješ misliti da moraš prvo susresti ljude da bi ih mogao voljeti. To ne bi bila ljubav, nego privlačnost ili sažalijevanje. Prava ljubav je ona koja izvire iz tvog srca kroz dodir sa stvarnošću. Stvarnost ljubavi je u stavu i raspoloživosti za ljubav, a ne u ljubavi prema bilo kojoj osobi napose. Takva ljubav zrači prema svijetu stvari i ljudi.
    Ako želiš tu ljubav i u svojem životu, moraš se osloboditi svoje unutarnje ovisnosti o ljudima i postati je svjestan, te zaokupiti aktivnostima koje voliš zbog njih samih.
enimma @ 10:52 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 4, 2007
A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.
(Mt 11,12)

    Usporedi spokojnu i jednostavnu ljepotu ruže u cvatu s napetostima svoga života. Ruža posjeduje dar koji tebi manjka: savršeno je zadovoljna biti ono što jest. Nije bila programirana od rođenja, kao što si ti bio, da bude nezadovoljna sobom, i zato kod nje nema ni najmanjeg poriva da bude bilo što drugo osim onoga što jest.
    Zato i jest tako veličanstvena, bez ikakve primjese umjetnog, bez unutarnjeg sukoba, što se među ljudima može pronaći samo kod male djece i mistika.
    Razmisli o ovom tužnom stanju. Uvijek si nezadovoljan sobom, uvijek se želiš mijenjati. Zato si pun nasilja i ne trpiš samoga sebe, što se samo pogoršava dok se trudiš promijeniti se. Zato je svaka promjena koju postigneš popraćena unutarnjim sukobom.
    I zato patiš kada vidiš da su drugi postigli i postali ono što ti nisi. Bi li te razdirala ljubomora i zavist da si, kao ruža, zadovoljan onim što jesi i da nikada ne poželiš biti ono što nisi? Ali, nešto te nagoni da budeš kao netko drugi tko posjeduje više znanja, bolje izgleda, koji je popularniji ili uspješniji od tebe, zar ne? Želio bi postati kreposniji, posjedovati više ljubavi, biti meditativniji, želio bi naći Boga i primaknuti se bliže svojim idealima.
    Sjeti se tužne povijesti svojih nastojanja da postaneš bolji, kojima je ishod bio očaj, ili si uspio, ali cijena je bila borba i bol.
    Pretpostavimo da odustaneš od svakog napora da se promijeniš i od nezadovoljstva samim sobom; bi li onda bio osuđen na to da zaspiš jer si pasivno prihvatio sve u sebi i oko sebe?
    Postoji još jedan put, uz onaj tegobni put samokažnjavanja s jedne strane, i onaj put prihvaćanja koji vodi u zastoj, a to je put samospoznaje. To nije nimalo lako razumijeti, jer zahtijeva punu slobodu od svake želje da promijeniš ono što jesi u nešto drugo.
     Uvidjet ćeš to ako usporediš stav jednog znanstvenika koji proučava navike mrava bez ikakve želje da ih mijenja, sa stavom dresera pasa koji proučava navike psa s nakanom da ga nečemu nauči.
    Ako se ne pokušavaš promijeniti, nego se samo promatrati, izučavati svaku svoju reakciju na ljude i stvari bez prosuđivanja i osuđivanja ili želje da se preinačiš, onda će tvoje opažanje biti neselektivno, sveobuhvatno, nikad određeno čvrstim zaključcima, uvijek otvoreno i svježe od trenutka do trenutka.
    Tada ćeš primijetiti da se nešto divno događa u tebi. bit ćeš preplavljen svjetlom svjesnosti, postat ćeš otvoren i preobražen.
    Hoće li tada doći do promjene? O, da - i u tebi i u tvojoj okolini.
    Ali do promjene neće doći tvojim prepredenim, neumornim egom koji se neprestano natječe, uspoređuje, iznuđuje, propovijeda, svojom netrpeljivošću i težnjama manipulira tobom i tako stvara napetost, sukob i odbojnost između sebe i prirode. To je jedan iscrpljujući, samoporažavajući proces, kao što je vožnja sa zategnutom ručnom.
     Preobražavajuća svjetlost svjesnosti koja se ne obazire na tvoje sheme i tvoj sebični ego, nego daje prirodi sve ovlasti da donosi onakvu promjenu kakvu proizvodi u ruži: neizvještačenu, milosnu, nesebičnu, cjelokupnu, nezamrljanu unutarnjim sukobom. Budući da je svaka promjena nasilna i ova će biti, ali čudesna odlika nasilja prirode, za razliku od nasilja ega, jest ta da ono ne izvire iz netrpeljivosti i mržnje prema samom sebi.
    I zato nema više ljutnje u oluji koja nisi sve pred sobom, ili u ribi koja proždire svoje mlade iz poslušnosti prema zakonima prirode koji nama nisu poznati, ili u tjelesnim stanicama koje uništavaju jedna drugu zbog većeg dobra.
    Kada priroda uništava, onda to nije zbog častohleplja, pohlepe ili samouzdizanja, već iz poslušnosti prema tajanstvenim zakonima koji traže dobro za cijeli svemir, zakonima koji traže dobro za cijeli svemir, zakonima koji su iznad preživljavanja i blagostanja jedinki.
    To je ona vrsta nasilja što se javlja kod mistika koji bjesne protiv ideja i struktura koje su postale ustaljenima u njihovim društvima i kulturama, kada ih njihova svjesnost upozorava na zla za koja su im suvremenici slijepi.
    To je ono nasilje koje uzrokuje nastanak ruže, unatoč svim silama koje su joj suprotne. I tom će se istom nasilju ruža, kao i mistici, dragovoljno pokoriti nakon što otvori svoje latice suncu i živjet će nježna, osjećajući svoju malenost, ni najmanje zainteresirana za dodavanje jednog jedinog trenutka dužini života koji joj je dodijeljen. I tako živi u blagoslovu i ljepoti kao i nebeske ptice i poljsko cvijeće, bez ikakva traga nemira i nezadovoljstva, ljubomore i tjeskobe, natjecanja kojim se odlikuje svijet ljudskih bića, kojima je kontrola i prisila draža od zadovoljstva cvjetanja u svjesnosti, ostavljajući sve ovlasti moćnoj Božjoj sili u prirodi.
enimma @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 3, 2007
Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!
(Mt 10,16)

    Promatraj mudrost koja djeluje u golubu, cvijeću, drveću i cijeloj prirodi.
    To je ona ista mudrost koja za nas čini ono što mozak nikad neće moći: tjera našu krv po tijelu, probavlja našu hranu, kuca našim srcima, širi naša pluća, čini našu krv otpornom na bolesti, zacjeljuje naše rane dok je naš svjesni um zauzet drugim stvarima.
    Tu vrstu mudrosti tek sad počinjemo otkrivati kod takozvanih primitivnih ljudi koji su, kao i golub, tako jednostavni i mudri.
    Mi koji se smatramo naprednijima razvili smo drukčiju vrstu mudrosti: prepredeni mozak, jer smo shvatili da možemo poboljšati prirodu i pobrinuti se za vlastitu sigurnost i zaštitu, dug život, brzinu i udobnost, nepoznatu primitivnim ljudima. Sve to zahvaljujući u potpunosti razvijenom mozgu. Izazov je povratiti golublju jednostavnost i mudrost, a da ne izgubimo prepredenost zmijskog mozga.
    Kako to možeš postići? Jednom važnom spoznajom, da ćeš si naškoditi svaki put kada pokušaš poboljšati nešto u prirodi, čineći nešto protiv nje, jer je priroda tvoj bitak.
    To je isto kao da se tvoja desna ruka počne boriti protiv tvoje lijeve ili da tvoje desno stopalo hoće zgaziti lijevo. Obje strane gube, i umjesto da budeš kreativan i živ, uhvaćen si u sukob. Većina ljudi živi u takvom stanju. Pogledaj ih: mrtvi su, jalovi, zaglibili su jer su se zarobili u sukobu s prirodom, pokušavajući se popraviti suprotstavljajući se onomu što od njih zahtjeva priroda.
    U sukobu između prirode i svojeg mozga stani na stranu prirode - ako se sukobiš s njom, uništit će te.
    Prema tome, tajna je u poboljšanju sklada s prirodom. Kako možeš postići taj sklad?

    Prvo: Sjeti se neke promjene koju želiš u svojem životu ili u svojoj osobnosti. Pokušavaš li prisiliti svoju narav na promjenu želeći postati nešto što je isplanirao tvoj ego? U tom slučaju zmija se bori s golubom.
    Ili si zadovoljan proučavanjem, promatranjem, shvaćanjem, svjesnošću svojeg trenutačnog stanja i problema, bez nasilnog ostvarivanja onoga što želi tvoj ego, puštajući da stvarnost ostvaruje promjene u skladu s planovima prirode, a ne tvojim planovima? U tom slučaju posjeduješ savršenu mješavinu zmije i goluba.
    Osvrni se na neki od svojih problema, na promjene koje si priželjkuješ i promatraj način na koji ih želiš ostvariti. Vidi kako pokušavaš doći do promjene u sebi i u drugima, koristeći kažnjavanje i nagrađivanje, stegu i kontrolu, moralizirajući i okrivljavajući, pohlepom i ponosom, težnjom za uspjehom i ispraznošću, radije nego prihvaćanjem u ljubavi, strpljivošću, istančanim razumijevanjem i budnom svjesnošću.

    Drugo: Razmisli o svojem tijelu i usporedi ga s tijelom neke životinje u svojem prirodnom staništu. Životinja nikad nije predebela, nikada napeta, osim pred borbu ili polijetanje.
    Životinja nikada ne pije niti jede ono što za nju nije dobro. Giba se i odmara onoliko koliko joj je potrebno. Izlaže se vjetru, suncu i vrućini i hladnoći onoliko koliko to njoj odgovara.
    To je zato što životinja sluša svoje tijelo i prepušta se vodstvu mudrosti svojeg tijela. Što bi tebi reklo tvoje tijelo kad bi moglo govoriti?
    Promatraj pohlepu, težnju za uspjehom, ispraznost, želju da se pokažeš pred drugima i da im ugodiš. Promatraj krivnju koja te tjera da se oglušiš na glas svojeg tijela dok se nalaziš u trci za ciljevima koje ti je postavio tvoj ego. Zaista si izgubio golublju jednostavnost.

    Treće: Zapitaj se koliko si u dodiru s prirodom, s drvećem, zemljom, travom, nebom, vjetrom, kišom, suncem, cvijećem, pticama i životinjama. Koliko si izložen prirodi? Koliko općiš s njom, koliko je promatraš, razmišljaš o njoj u čuđenju, koliko se poistovjećuješ s njom?
    Ako je tvoje tijelo bilo predugo odvojeno od prirodne okoline, počinje venuti, postaje mlitavo i krhko jer je bilo odvojeno od svoje životne snage.
    Kada si predugo odvojen od prirode, tvoj duh vene i umire jer je istrgnut iz svojih korijena.
enimma @ 11:33 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare