Anthony de Mello
poziv na ljubav
Blog - svibanj 2007
četvrtak, svibanj 31, 2007
Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao... I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao...
(Mk 9, 43-47)

    Ako se susrećeš sa slijepim osobama, postaje ti jasno da su one prilagođene valovima nekih stvarnosti za koje ti pojma nemaš. Njihova osjetljivost za svijet dodira, mirisa i zvukova takva je da mi ostali izgledamo kao tupave budale. Sažalijevamo ljude koji su izgubili vid, ali rijetko uzimamo u obzir bogatstva koja im daju ostala čula. Šteta je da do tih bogatstva dolaze po visokoj cijeni sljepoće, i potpuno je razumljivo da bismo i mi mogli biti tako puni života i fino prilagođeni za opažanje svijeta kao i slijepe osobe, a da ne izgubimo vid.
    Nije moguće, čak ni zamislivo, da ćeš se ikada probuditi kako bi ušao u svijet ljubavi ako ne isključiš, ne odsiječeš one dijelove svojeg psihološkog bića koje zovemo navezanostima.
    Ako to odbiješ učiniti, propustit ćeš iskustvo ljubavi, jedinu stvar koja daje smisao čovjekovu postojanju. Jer ljubav je putovnica za trajnu radost, mir i slobodu. Postoji samo jedna stvar koja sprečava ulazak u taj svijet, a zove se navezanošću.
    Navezanost se stvara pomamljivim okom koje pobuđuje žudnju u srcu, i gramzivom rukom koja poseže za tim da zadrži, posjeduje, učini svojim i odbija pustiti. To je ono oko koje se mora iskopati, ona ruka koja se mora odsijeći da bi se rodila ljubav. S tim okljaštrenim batrljcima ruku ni za čime više ne možeš grabiti. S tim praznim očnim šupljinama iznenada postaješ osjetljiv za stvarnosti na čiju opstojnost nikada nisi pomišljao.
    Sada napokon možeš voljeti. Sve što si imao do sada bila je dobrodušnost i dobrohotnost, suosjećanje i briga za druge, za koju si pogrešno mislio da je ljubav, ali to ima toliko malo sličnosti s ljubavlju koliko i plamen svijeće koji treperi sa sunčevom svjetlošću.
    Što je ljubav? To je osjetljivost za sve dijelove stvarnosti u tebi i izvan tebe, zajedno s uzvratnim djelovanjem svom snagom na stvarnost.
    Ponekad ćeš prihvaćati tu stvarnost, ponekad ćeš je napadati, ponekad nećeš mariti za nju, a u drugoj ćeš joj prilici pokloniti svoju potpunu pažnju, ali ćeš uvijek uzvraćati iz osjećajne sposobnosti, a ne iz potrebe.
    A što je to navezanost? Potreba, prilijepljenost koja otupljuje tvoju osjećajnu sposobnost, droga koja zamagljuje tvoje zapažanje. I zato, dok si god i najmanje navezan bilo na koga ili bilo na što, ljubav se ne može roditi.
    Jer ljubav je osjećajna sposobnost, a ako je ta sposobnost makar u najmanjem stupnju oslabljena, onda je i uništena. Isto tako kao što i greška na bitnom dijelu radara iskrivljuje prijam signala, tako i navezanost iskrivljuje tvoje reakcije na ono što zapažaš.
    Ne postoji takvo nešto kao okrnjena ljubav, ili nedostatna ljubav, ili pristrana ljubav. Ljubav je, isto kao i osjećajna sposobnost, prisutna u svoj svojoj punini ili je uopće nema. Ili je imaš u cijelosti, ili je nemaš.
    I zato, jedino kada navezanosti nestanu, ulaziš u beskrajno kraljevstvo duhovne slobode koja se zove ljubavlju. Tada si oslobođen da možeš vidjeti i uzvratiti. Ali ne smiješ pobrkati tu slobodu s indiferencijom onih koji nikada nisu prošli kroz stupanj navezanosti.
    Kako možeš iskopati oko ili amputirati ruku koju nemaš? Ta indiferencija koju tako puno ljudi miješa s ljubavlju (jer ni na koga nisu navezani, misle da vole sve) nije osjećajnost, nego otvrdnuće srca do kojeg je došlo zbog odbacivanja ili razbijanja iluzija, ili zbog iskustva odricanja.
    Ne, ako želiš stići u zemlju ljubavi, moraš se hrabro suprotstaviti olujnom moru navezanosti.
    Neki ljudi koji nikada nisu isplovili, uvjerili su se da su već stigli. Moraš biti snažan i oštrovidan prije nego što mač može napraviti svoj posao da svijet ljubavi nikne iz svjesnosti. I nemoj se zabuniti, to se postiže jedino silom. Jedino siloviti osvajaju Kraljevstvo.
    Zašto sila? Zato što život ne može uroditi ljubavlju ako sve prepustimo njegovim mogućnostima. Može jedino dovesti do privlačenja, od privlačenja do zadovoljstva, a onda do navezanosti, do zadovoljstva koje na kraju vodi u zamor. A onda ponovo taj zamorni krug: privlačnost, ugoda, navezanost, ispunjenje, zadovoljstvo, dosada. Sve je to pomiješano s tjeskobom, ljubomorom, posesivnošću, tugom i patnjom, koje taj krug čine sličnim velikom vrtuljku.
    Kad više puta iznova prođeš tim krugom, konačno dođe i vrijeme da ti je toga dosta, te poželiš zaustaviti cijeli proces. I ako imaš dovoljno sreće da ne naletiš ni na što drugo ili ni na koga drugoga tko bi ti zapeo za oko, postići ćeš makar krhki mir. To je najviše što ti život može dati; mogao bi to stanje pogrešno poistovjetiti sa slobodom i umrijeti, a da nikada ne spoznaš što znači biti zaista slobodan i voljeti.
    Dakle, ako želiš izaći iz tog kruga i ući u svijet ljubavi, moraš napasti dok je navezanost još živa i dok borba još traje, a ne kada si je prerastao. I moraš napasti s mačem svjesnosti, a ne s mačem odricanja, jer taj način sakaćenja čini srce samo još tvrđim.
    Čega moraš biti svjestan? Triju stvari:

    Prvo: moraš vidjeti patnju koju ti stvara ta droga, plime i oseke sreće, ushićenja, tjeskobe, razočaranja i dosadu do kojih sve to neizbježno dovodi.

    Drugo: mora ti postati jasno čega te ta droga prevarom lišava: slobode da voliš i uživaš u svakom trenutku i svakoj stvari ovoga života.

    Treće: moraš razumijeti da si, zbog svoje ovisnosti i svoje programiranosti, objektu svoje navezanosti pripisao ljepotu i vrijednost koju jednostavno ne posjeduje: ono u što si zaljubljen je u tvojoj glavi, a ne u tvojoj voljenoj osobi ili stvari. Shvati to i mač će presjeći čvor navezanosti.
    Opće je mišljenje da samo ako si osjetio da si voljen, možeš sam voljeti druge. To nije istina. Čovjek koji je zaljubljen ide među ljude, ali ne iz ljubavi, nego u zanosu. Za njega svijet poprima nestvarnu, ružičastu boju, koja se izgubi onoga trenutka kada zanos prestane. Njegova takozvana ljubav ne stvara se jasnim zapažanjem stvarnosti, nego ispravnim ili krivim uvjerenjem koje je opasno krhko zato što se zasniva na nepouzdanim, promjenljivim ljudima, za koje on misli da ga vole. I ti ljudi mogu bilo u kojem trenutku stisnuti prekidač i ugasiti njegov zanos. Nije čudo da se ti koji idu tim putom nikada ne rješavaju svoje nesigurnosti.
    (Kada kreneš u svijet zbog ljubavi koju netko drugi ima za tebe, sav sjajiš, ali ne u opažanju stvarnosti, nego od ljubavi koju si primio od nekoga drugoga; netko drugi ima kontrolu nad prekidačem, i kada se isključi - sjaj ugasne.)
    Kada upotrebljavaš mač svjesnosti za prelazak iz navezanosti u ljubav, ima jedna stvar koju moraš imati na pameti: nemoj biti grub ili nestrpljiv, ili netrpeljiv prema sebi. Kako bi ljubav mogla rasti iz takvog stava? Nego, drži se radije samilosti i činjenica, kao što kirurg upotrebljava svoj nož. Tada bi se mogao naći u čudesnom stanju ljubavi prema objektu svoje navezanosti, u kojem bi mogao uživati još više nego prije, ali istovremeno bi isto toliko uživao i u svim drugim stvarima i svim drugim ljudima.
    Ovo je test lakmus-papirom da se ispita je li ono što imaš ljubav: daleko od toga da postaješ indiferentan, ti sada uživaš u svemu i svakome, isto onoliko koliko si uživao u objektu svoje navezanosti. Jedino što sada nema ushićenja i, zato, ni patnje, niti neizvjesnosti. Ustvari, moglo bi se reći da uživaš ni u čemu jer si otkrio veliku stvar - ono u čemu uživaš kod svake stvari i osobe, nalazi se u tebi.
    Orkestar se nalazi u tebi i ti ga nosiš sa sobom kamo god išao. Ljudi i stvari izvan tebe jedva da utječu na onu melodiju koju će orkestar svirati. I kada ne bude nikoga i ničega što bi privlačilo tvoju pažnju, orkestar će svirati svoju vlastitu glazbu; ne treba mu poticaja izvana. Sada u svome srcu nosiš sreću koju ti ništa izvana ne može dati, niti je išta može oduzeti.
    Evo još jednog testa ljubavi: sretan si, a ne znaš koji je razlog.
    Je li ta ljubav trajna? Nema jamstava da će trajati, jer dok ljubav ne može biti pristrana, može biti privremena trajanja. Dolazi i odlazi u onoj mjeri u kojoj je tvoj um budan i svjestan ili je pak opet usnuo. Ali ovo je sigurno: onog trenutka kada barem nakratko okusiš ono što zovemo ljubavlju, shvatit ćeš da nijedna cijena nije previsoka, nijedna žrtva prevelika, čak ni gubitak oka niti amputacija ruke, ako u zamjenu možeš doći do jedine stvarnosti na svijetu koja život čini vrijednim življenja.
enimma @ 16:17 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 24, 2007
Ne sudite, da ne budete suđeni!
(Mt 7, 1)

    Misao koja otrežnjava jest da najodličniji čin ljubavi što ga možeš izvesti nije čin služenja, nego čin kontemplacije, gledanja.
    Kada služiš ljudima, onda pomažeš, podupireš, tješiš, ublažuješ bol. Kada ih gledaš u njihovoj unutarnjoj ljepoti i dobroti, tada preobražavaš i stvaraš.

    Sjeti se nekih ljudi koji su ti dragi i kojima si ti drag.
    Pokušaj sada svakog od njih promatrati kao da ih vidiš po prvi put, ne dopuštajući si da budeš pod utjecajem spoznaja ili iskustava o njima do kojih si prije došao, bila ona dobra ili loša.
    Promatraj stvari koje u njima prije nisi primjećivao zbog prisnosti, ustajalih običaja, sljepoće i dosade. Ne možeš voljeti ono što ne možeš iznova vidjeti. Ne možeš voljeti ono što stalno iznova ne otkrivaš.

    Kada to učiniš, prijeđi na ljude koje ne voliš. Prvo promatraj ono što u njima ne voliš, prouči njihove mane nepristrano i objektivno.
    To znači da ne smiješ koristiti etikete kao što su "ohol", "lijen", "sebičan", "obijestan". Etiketiranje je čin umne lijenosti jer lako je prilijepiti etiketu na nekoga. Teško ćeš i uz veliku kušnju vidjeti tu osobu u njezinoj jedinstvenosti.
    Moraš te mane proučavati klinički, a to znači da se prvo moraš pobrinuti za svoju objektivnost.

    Uzmi u obzir mogućnost da ono što ti vidiš kao manu u njima možda uopće nije mana, nego nešto do čega su te tvoj odgoj i uvjetovanost doveli da ne voliš.

    Ako nakon ovoga još uvijek vidiš manu u njima, shvati da uzrok te mane leži u iskustvu iz djetinjstva, prethodnoj uvjetovanosti, krivom razmišljanju i zapažanju, i iznad svega u neznanju, a ne u zloći.
    Dok to radiš, tvoj će se stav mijenjati u ljubav i praštanje jer proučavati, promatrati i razumijeti znači oprostiti.

    Pošto si završio s proučavanjem mana, potraži sada u toj osobi zakopano blago koje prije nisi vidio zbog svoje netrpeljivosti.

    I dok to činiš, opažaj svaku promjenu stava ili osjećaja koji te obuzima jer ti je prije tvoja netrpeljivost zamagljivala pogled i priječila gledanje.
    Sada možeš prijeći na svaku pojedinu osobu s kojom živiš ili radiš, promatrajući kako se svaka od njih probražava u tvojim očima kada ih promatraš na takav način.
    Gledajući ih na takav način, nudiš im dar koji je beskrajno puniji ljubavi, nego bilo koji čin služenja. Jer čineći to, preobrazio si ih, oblikovao u svom srcu i, nakon nekoliko susreta između tebe i njih, oni će također biti preobraženi.

    Podari sada taj isti dar sebi. To bi trebalo biti prilično lako ako si to mogao učiniti za druge. Slijedi isti postupak: nijedna mana, nijedna neuroza se ne sude niti osuđuju. Nisi sudio drugima, i sada ćeš biti zadivljen da se ni tebe ne osuđuje.
    Te mane su ispitane, proučene i analizirane za bolje razumijevanje koje vodi ljubavi i praštanju. I na svoju ćeš radost otkriti da si preobražen ovim stavom, neobično punim ljubavi koja raste u tebi prema onoj stvari koju zoveš ja. Stav koji u tebi raste i izlazi iz tebe prema svakom živom biću.


   
enimma @ 09:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 17, 2007
A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli.
(Mt 14, 23)

    Je li ti ikada palo na pamet da možeš voljeti jedino kad si sam?
    Što znači voljeti?
    To znači vidjeti osobu, stvar, situaciju onakvom kakva ona zaista jest, a ne onakvom kakvom je ti zamišljaš, te se prema njoj ponašati na način kakav ona zaslužuje. Ne možeš voljeti ono što ne vidiš.
    A što te sprečava da vidiš? Tvoji pojmovi, predrasude i projekcije, tvoje potrebe i navezanosti, etikete koje si pokupio iz svoje uvjetovanosti i iz svog prošlog iskustva.
    Gledanje je najteži zadatak koji ljudsko biće može poduzeti jer traži stegu i pažljiv um, dok bi većina ljudi radije utonula u umnu lijenost, nego da se potrudi vidjeti svaku osobu i stvar iznova u svježini sadašnjeg trenutka.
    Odbaciti svoju uvjetovanost s ciljem da vidiš, dovoljno je naporno, ali gledanje zahtijeva nešto još teže: odbacivanje kontrole koju društvo vrši nad tobom, kontrole čiji su pipci ušli do samog korijena tvojeg bića; i zato odbaciti znači rastrgati se.
    Ako to želiš razumijeti, zamisli dijete koje je kušalo drogu. Dok droga ulazi u njegovo tijelo, ono postaje ovisno i cijelo njegovo biće počinje vapiti za drogom. Biti bez droge je tako neizdrživa muka da mu se čini da je bolje umrijeti.
    A upravo je to ono što je društvo učinilo tebi dok si još bio dijete. Nije ti bilo dopušteno uživati u čvrstoj, zdravoj hrani života: radu, igri, društvu ljudi, i užicima čula i uma. Dali su ti da kušaš drogu zvanu odobravanje, zahvalnost, pažnja, drogu zvanu uspjeh, prestiž, moć. Kušavši te stvari, postaješ ovisan o njima i počinješ se užasavati mogućnosti da ih izgubiš. Osjetio si jezu pred mogućnošću neuspjeha, greške i kritike drugih. Tako si postao kukavički ovisan o ljudima i izgubio si svoju slobodu.
    Drugi sada imaju moć da te čine sretnim ili jadnim. I koliko god mrzio patnju koju to donosi, uviđaš da si potpuno bespomoćan. Ne prođe niti jedan tren a da, svjesno ili nesvjesno, nisi usklađen s reakcijama drugih, marširajući u ritmu bubnja njihovih zahtjeva. Kada te ignoriraju ili kude, puziš natrag k ljudima moliti za utjehu poznatu kao podrška, ohrabrenje, potvrđivanje. Takav život s ljudima, u takvom stanju, uključuje i neprestanu napetost; ali život bez njih vodi u smrtnu borbu i usamljenost.
    Izgubio si svoju sposobnost da ih jasno vidiš onakvima kakvi jesu i da se prema njima odnosiš na ispravan način jer je tvoje zapažanje zamagljeno potrebom da se domogneš svoje droge.
    Posljedica je svega toga strašna i neizbježna: postao si nesposoban voljeti bilo koga ili bilo što. Ako želiš voljeti, moraš ponovno naučiti gledati.
    I ako želiš vidjeti, moraš odustati od droge. Moraš iščupati iz svog bića korijenje društva koje je prodrlo do tvoje srži. Moraš iskočiti van. Izvana će se sve odvijati kao i prije, i dalje ćeš biti u svijetu, ali nećeš više biti od svijeta. I sada ćeš u svom srcu napokon biti slobodan i potpuno sam. Samo u toj osami, toj potpunoj samoći, ta ovisnost i žudnja će umrijeti, a sposobnost za ljubav će se roditi jer se više na druge ne gleda kao na sredstva za zadovoljavanje svoje ovisnosti.
    Samo onaj tko je to pokušao, zna za užas tog procesa. To je kao poziv na vlastitu smrt. To je kao da zatražimo od jadnog ovisnika da se odrekne jedinog zadovoljstva za koje zna i da ga zamijeni tekom za kruh, za voće, svježim jutarnjim zrakom i slatkoćom vode iz planinskog potoka, dok se bori s teškoćama odricanja i s prazninom koju osjeća u sebi, svjestan da njegove droge više nema. Ništa ne može ispuniti prazninu u njegovu grozničavu umu osim njegove droge.
    Možeš li zamisliti život u kojem bi odbijao uživati u jednoj jedinoj riječi odobravanja, ili oslanjati se na nečije rame; život u kojem ni o kome čuvstveno ne bi ovisio, tako da nitko više ne bi imao moć učiniti te sretnim ili nesretnim; život u kojem bi odbijao potrebu bilo za kojom posebnom osobom, ili da budeš nešto posebno bilo za koga, ili da bilo koga nazivaš svojim? Čak i ptice nebeske imaju svoja gnijezda, i lisice svoje jame, ali ti nećeš imati gdje spustiti svoju glavu na svom putu kroz život.
     Ako ikada dospiješ do takvog stanja, konačno ćeš saznati što znači vidjeti pogledom koji je jasan i nezamagljen strahom ili žudnjom. I shvatit ćeš što znači voljeti. Ali, da bi stigao u tu zemlju ljubavi, moraš proći patnju smrti, jer voljeti ljude znači umrijeti potrebi za ljudima i biti potpuno sam.
    Kako ćeš uopće stići tamo?

    1.
    Čistom svjesnošću,

    2.
    beskrajnim strpljenjem i suosjećanjem koje bi imao za nekog ovisnika.

    3.
    Isto tako će ti pomoći ako se počneš baviti aktivnostima kojima se možeš baviti čitavim svojim bićem, aktivnostima kojima se tako jako voliš baviti, da, dok si njima zaposlen, uspjeh, priznavanje ili odobravanje jednostavno ništa ne znače.

    4.
    Također će ti pomoći ako se vratiš Prirodi: otjeraj od sebe rulju i kreni gore u planine, i u šutnji opći s drvećem, cvijećem, s jezerom, nebom, oblacima i zvijezdama. Tada ćeš shvatiti da te tvoje srce dovelo u veliku pustinju samoće. Nema nikoga kraj tebe, apsolutno nikoga.
    Od početka će ti to izgledati neizdrživo, ali to je samo zato što nisi navikao na samoću. Ali ako uspiješ tamo ostati neko vrijeme, pustinja će odjednom procvjetati u Ljubav. Tvoje srce će se raspjevati. I bit će uvijek proljeće.
enimma @ 15:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 10, 2007
Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!
(Lk 12, 37)

    Svuda po svijetu ljudi su u potrazi za ljubavlju, jer su svi uvjereni da jedino ljubav može spasiti svijet, da jedino ljubav može osmisliti život i učiniti ga vrijednim življenja.
    Ali, kako je mali broj onih koji shvaćaju što je zaista ljubav i kako se javlja u ljudskom srcu! Tako se često izjednačava s pozivitnim osjećajima prema drugima, s dobrohotnošću ili služenjem, ali te stvari u sebi nisu ljubav.
    Ljubav izvire iz svjesnosti. Prisutna je samo onoliko koliko ljude vidiš onakvima kakvi zaista ovdje i sada jesu, a ne onakvima kakvi su u tvojem sjećanju, željama, mašti ili projekciji, da bi ih zaista mogao voljeti.
    U suprotnom, nije ta osoba ona koju vidiš, nego zamisao koju si stvorio o toj osobi; voliš zamiso te osobe ukoliko predstavlja objekt tvojih želja, a ne nju samu.

    Prema tome, prvi čin ljubavi je vidjeti tu osobu ili objekt, tu stvarnost onakvom kakva ona zaista jest. A to uključuje iznimnu stegu odbacivanja svojih želja, predrasuda, sjećanja, predodžbi, svog selektivnog načina gledanja, tako veliku stegu da bi se većina ljudi radije preko glave pretrpala dobrim djelima i služenjem, nego podvrgnula gorućoj vatri tog asketizma.

    Drugi sastojak jednako važan da bi mogao vidjeti sebe jest taj da nemilosrdno obasjaš svjetlošću svjesnosti svoje motive, svoja čuvstva, svoje potrebe, svoje nepoštenje, svoju sebičnost, svoju sklonost da druge kontroliraš i njima manipuliraš. To znači zvati stvari pravim imenom, bez obzira na to koliko su posljedice i otkriće bolni.
    Ako postigneš takvu svjesnost o drugima i sebi, saznat ćeš što je ljubav, jer ćeš zadobiti um i srce budno, pažljivo, jasno i osjećajno. Zadobit ćeš čistoću zapažanja, osjećajnost koja će u tebi roditi ispravan i prikladan odgovor na svaku situaciju, u svakom trenutku. Jednom ćeš biti neodoljivo potaknut na djelovanje, a drugi put ćeš biti zadržan i sputan. Ponekad ćeš biti pažljiv i popustljiv, a drugi put krut, beskompromisan, nepopustlji, čak i nasilan.
    Jer ljubav koja se rađa iz osjećajnosti uzima mnoge neočekivane oblike. Ne odgovara na umjetne upute i načela, nego na trenutačnu, konkretnu stvarnost. Kad prvi put iskusiš ovakvu vrstu osjećajnosti, vjerojatno ćeš biti užasnut. Jer svi tvoji obrambeni mehanizmi bit će uništeni, tvoje nepoštenje raskrinkano, zaštitni zidovi oko tebe srušeni.
    Razmisli o užasu koji obuzima bogataša kada izađe van da zaista vidi bijedno stanje siromašnih, ili diktatora gladnog vlasti kada se zaista suoči s položajem naroda kojeg ugnjetava, ili fanatika, pobožnjaka, kada zaista vidi pogrešnost svojih uvjerenja koja se ne poklapaju s činjenicama; o užasu koji obuzima zaljubljenog romantičara kada odluči zaista vidjeti da ono što on voli nije njegova draga, nego slika koju on ima o njoj.
    Zato je gledanje najbolniji čin koji ljudsko biće može učiniti. U tom gledanju rađa se ljubav, ili točnije - to gledanje jest Ljubav.
    Kada počneš gledati, tvoja će te osjećajnost dovesti do svjesnosti, ne samo do stvari koje ti odabereš gledati, nego do svjesnosti svega drugoga također.
    Tvoj će jadni ego očajnički pokušavati otupjeti tu osjećajnost jer je lišen svojih zaštita i ostavljen bez obrane i bez ičega na što bi se mogao prilijepiti.
    Ako si ikada dopustiš vidjeti, to će biti tvoja smrt. I zato ljubav plaši, jer voljeti znači vidjeti, a vidjeti znači umrijeti. Ali, to je isto tako najradosnije, nejveselije iskustvo na cijelom svijetu. Jer u smrti ega nalazi se sloboda, mir, spokoj, radost.
    Ako je ljubav ono što zaista želiš, onda odmah kreni u ostvarivanje zadatka gledanja.
    Prihvati se toga s ozbiljnošću i gledaj nekoga koga ne voliš, da zaista uvidiš svoje predrasude. Promatraj nekoga ne koga se lijepiš ili nešto na što se lijepiš i zaista vidi patnju, ispraznosti, sputanost prilijepljenosti. I promatraj dugo i s ljubavlju ljudska srca i ljudsko ponašanje. Uzmi si malo vremena da se zagledaš u čudnovatost prirode, let ptice, rascvjetalu ružu, suhi list kako se raspada u prašinu, tok rijeke, izlazak mjeseca, obrise planine s nebom u pozadini. I dok to činiš, teški obrambeni oklop oko tvog srca omekšat će se i otopiti, tvoje srce će oživjeti u osjećajnosti i bit ćeš pun razumijevanja. Tama u tvojim očima raspršit će se, tvoj pogled postat će bistar i prodoran, i napokon ćeš spoznati što je to ljubav.
enimma @ 12:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 7, 2007
Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: "Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?"
(Mt 9, 11)

    Ako želiš stupiti u dodir sa stvarnošću stvari, prva stvar koju moraš razumjeti jest da svaki pojam iskrivljuje stvarnost i prepreka je za viđenje stvarnosti. Pojam nije stvarnost, pojam "vino" nije vino, pojam "žena" nije ova žena.
    Ako zaista želim stupiti u dodir sa stvarnošću ove žene, moram staviti na stranu svoj pojam "žene" i iskusiti je u njezinoj "ovotnosti", njezinoj konkretnosti, njezinoj jedinstvenosti. Na žalost, većina ljudi najčešće se ne trudi vidjeti stvari ovako, u njihovoj jedinstvenosti. Oni vide samo riječi i pojmove. Nikada ne gledaju djetinjim očima ovu konkretnu, jedinstvenu, lepršavu, živu stvar koja se tamo pred njima kreće. Vide samo vrapca, a nikada ne vide čudesnu divotu ovog jedinstvenog ljudskog bića, tu pred njima; vide samo neku ženu sa sela.
    Pojam je, prema tome, zapreka zapažanju stvarnosti.

    Postoji još jedna zapreka zapažanju stvarnosti - sud. Ova stvar ili osoba je dobra ili loša, ružna ili lijepa.
    Dovoljno je velika zapreka ako imam pojam "žena", ili "selo", kada gledam tu konkretnu osobu. Ali ja sada dodajem sud i kažem: "Ona je dobra, ili ona je loša, ona je privlačna i lijepa, ili ona je ružna i nije privlačna." Ovo potonje sprečava da vidim tu osobu jer ona nije ni dobra ni loša. Ona je 'ona' u svoj svojoj jedinstvenosti. Krokodil i tigar nisu ni dobri ni loši, oni su krokodil i tigar. "Dobar" i "loš" su u vezi s nečim izvan njih. U onoj mjeri u kojoj se uklapaju u moju nakanu ili gode mojim očima, pomažu mi ili me ugrožavaju, nazivam ih dobrima ili lošima.
    Razmisli sada o sebi, kada se nađeš u situaciji da ti netko kaže da si dobar, ili da si privlačan ili lijep. Ili ćeš se oglušiti na to, zato jer doživljavaš da si, ustvari, ružan, misleći: "Kada bi ti zaista znao kakav sam ja, ne bi me smatrao lijepim", ili ćeš se otvoriti riječima te osobe, misleći da si zaista lijep, i oduševiti se tim komplimentom. U oba slučaja imao si krivo jer nisi ni lijep ni ružan. Ti si Ti.
     Ako upadneš u klopku suđenja ljudi oko sebe, hranit ćeš se plodovima napetosti, nesigurnosti i tjeskobe, jer dok ti danas govore da si lijep i uzoholiš se, sutra će ti reći da si ružan i bit ćeš potišten.
    Prema tome, prikladan i ispravan odgovor na to kada ti netko kaže da si lijep jest: "Ova me osoba prema svojem trenutačnom zapažanju i raspoloženju smatra lijepim, ali to ništa ne govori o meni. Netko drugi na njezinu mjestu, ovisno o svom porijeklu i raspoloženju, smatrao bi me ružnim."
    Kako se lako povedemo za sudom drugih ljudi i o sebi stvaramo sliku zasnovanu na tom sudu!

    Da budeš zaista slobodan, moraš slušati takozvane dobre i loše stvari koje govore o tebi, ali ne smiješ osjećati nikakva čuvstva kod reakcije na to, ništa više nego što je to slučaj kod računala kada se u njega unose podaci, jer ono što govore o tebi otkriva više toga o njima nego o tebi.
    Ustvari, moraš, također, biti svjestan prosudbi koje donosiš o sebi, jer čak se i one redovito zasnivaju na sustavu vrijednosti koji si primio od ljudi oko sebe. Ako sudiš, osuđuješ, odobravaš, vidiš li ikada stvarnost? Ako bilo na što gledaš očima koje sude, odobravaju ili osuđuju, nije li to najveća prepreka za razumijevanje i promatranje stvari onakvima kakve jesu u sebi? Uzmi kao primjer slučaj kada ti je netko rekao da si za njega nešto posebno; ako si prihvatio taj kompliment, onda si pojeo plod napetosti. Zašto želiš nekome biti posebno i podvrgnuti se takvom odobravanju i takvoj prosudbi? Zašto ne bi bio zadovoljan time da budeš ti?
    Kada ti netko kaže da si nešto posebno, sve što možeš reći je: "Ova osoba, prema svojem ukusu, potrebama, željama, apetitima i predodžbama ima posebnih sklonosti prema meni, ali to ništa ne govori o meni kao osobi. Netko bi drugi o meni mislio da nisam ništa posebno, a ni to, također, ništa ne govori o meni kao osobi."
    Dakle, onoga trenutka kada prihvatiš kompliment i dopustiš si uživanje u njemu, dat ćeš kontrolu nad sobom toj osobi. Ići ćeš daleko kako bi i dalje bio nešto posebno za tu osobu. Živjet ćeš u stalnom strahu da ta osoba ne sretne nekoga drugoga tko će joj značiti nešto posebno, a ti bi onda bio maknut s posebnog položaja u njezinu životu.
    I uvijek ćeš plesati kako ona svira, živjet ćeš prema njezinim očekivanjima i čineći to, izgubit će svoju slobodu. Učinit ćeš svoju sreću ovisnom o toj osobi jer sreću podvrgavaš njezinu sudu o sebi.
    A onda bi mogao pogoršati situaciju ako počneš tražiti druge ljude koji će ti reći da si njima nešto posebno, i ulagati tako puno vremena i energije ne bi li osigurao to da nikada ne promijene svoje mišljenje o tebi. Kako je zamorno tako živjeti!
    Strah iznenada počinje ulaziti u tvoj život, strah da će predodžba o tebi biti uništena, i ako je ono što tražiš neustrašivost i sloboda, moraš se toga odreći. Kako? Tako da nikoga ne shvaćaš ozbiljno kada ti kaže da si nešto posebno.
    Riječi "Ti si za mene nešto posebno" jednostavno govore nešto o onome kako sam trenutačno raspoložen prema tebi, o mojem ukusu, mojem trenutačnom stanju svijesti i o mojem razvoju. To ne govori ništa drugo. Prihvati to zato kao činjenicu i nemoj se tome radovati. Ono čemu se možeš radovati je to što se nalazim u tvom društvu, a ne mojem komplimentu. Ono u čemu možeš uživati je naše druženje, a ne moja pohvala.
    I ako si mudar, poticat ćeš me da nađem druge posebne ljude, tako da nikada nećeš  biti u iskušenju da se oslanjaš na mišljenje koje imam o tebi. Ono u čemu uživaš nije moje mišljenje o tebi, jer si neprestano svjestan da se moje mišljenje o tebi može promijeniti.
    Zato je ono u čemu uživaš - sadašnji trenutak, jer ako uživaš u mojem mišljenju o tebi, bit ćeš pod mojom kontrolom i bojat ćeš se biti svoj da me ne bi povrijedio. Bojat ćeš se kazati mi istinu, učiniti ili reći bilo što što bi moglo štetiti tvojem mišljenju o meni.
    Primjeni to sada na svako mišljenje koje ljudi imaju o tebi: i kada ti kažu da si genij, dobar ili svet, i kada uživaš u tom komplimentu - u tom trenutku gubiš svoju slobodu jer ćeš se sada stalno truditi da sačuvaš to mišljenje. Bojat ćeš se da ne pogriješiš, da budeš ono što jesi, da učiniš ili kažeš bilo što što bi moglo pokvariti mišljenje o tebi.
    Izgubio si slobodu da od sebe napraviš budalu, da ti se drugi smiju i da te izruguju, da učiniš ili kažeš bilo što što ti se čini ispravnim, radije nego ono što se uklapa u mišljenje koje drugi imaju o tebi.
    Kako se to može prekinuti? Mnogim satima strpljivog učenja, svjesnošću, promatranjem onoga što ti to blesavo mišljenje donosi. Pruža ti ushićenje kombinirano s toliko nesigurnosti, patnje i nedostatka slobode. Kada bi to mogao jasno vidjeti, izgubio bi apetit za tim da budeš nešto posebno bilo za koga ili da bilo tko o tebi ima visoko mišljenje.
    Kretao bi se tada među grešnicima ili lošim osobama, i činio bi i govorio ono što ti se sviđa, bez obzira na ono što ljudi misle o tebi.
    Postao bi kao ptice i cvijeće koji nimalo ne misle o sebi, koji su prezaposleni samim življenjem da bi imalo brinuli o tome što drugi o njima misle, o tome znače li drugima nešto posebno ili ne. I konačno ćeš postati neustrašiv i slobodan.
enimma @ 14:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare