Anthony de Mello
poziv na ljubav
Blog
utorak, studeni 13, 2007
Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.
(Mt 24, 44)

    Prije ili kasnije, u svakom ljudskom srcu javlja se želja za svetošću, duhovnošću, Bogom, nazivao to kako bilo.
    Čovjek može čuti kako mistici govore o Bogu koji se nalazi svuda oko nas, svima dostupan, koji bi naše živote učinio smislenima, lijepima i bogatima, samo kada bismo ga mogli otkriti.
    Ljudi imaju nekakvu mutnu ideju o tome tko je ili što je On. Čitaju knjige i savjetuju se s guruima, pokušavajući pronaći što moraju učiniti da dobiju tu neuhvatljivu stvar koju zovemo svetost ili duhovnost.
    Ljudi skupljaju načine, tehnike, duhovne vježbe i formule svih vrsta; tada, nakon godina neuspješnih nastojanja, postaju obeshrabreni i zbunjeni, i pitaju u čemu je krivnja. Najčešće krive sami sebe.
    Ako su redovito koristili svoje tehnike, ako su bili gorljivi i velikodušniji, možda su i uspjeli. Ali uspjeli u čemu? Nemaju jasan pojam o tome što je ustvari svetost koju traže, ali zasigurno znaju da im je život još uvijek nesređen. Još uvijek postaju tjeskobni, nesigurni i puni strahova, željni uspjeha, dave druge ljude i manipuliraju njima. I tako se opet, s obnovljenom odlučnošću bacaju na napore i rad za koji misle da im je potreban za postizanje njihova cilja.
     Nikada se nisu zaustavili da razmisle o toj jednostavnoj činjenici. Njihov ih trud nikamo neće dovesti.
    Njihov trud može stvari samo učiniti gorima, kao kad dolijevaš ulje na vatru.
    Trud ne dovodi do rasta; trud, kojeg god oblika bio, bio on u moći, navici ili tehnici, ili u duhovnim vježbama, ne vodi u promjenu.
    U najboljem slučaju vodi do ugnjetavanja i prikrivanja bolesti koja se nalazi u korijenu.
    Trud može promijeniti ponašanje, ali ne može promijeniti osobu.
    Razmisli samo o tome kakav se mentalitet otkriva kada pitaš: "Što moram učiniti da postignem svetost?" Zar to nije kao da pitaš: "Koliko novca moram potrošiti da kupim nešto? Koju žrtvu moram podnijeti? Kakvoj stezi se moram podvrgnuti? Kakva razmatranja moram obavljati da to postignem?" Zamisli čovjeka koji želi osvojiti srce neke žene pokušavajući poboljšati svoj izgled, "pumpajući" svoje mišiće, mijenjajući svoje ponašanje ili služeći se nekim vještinama ne bi li je očarao.
    Srce drugih ljudi ne osvaja se pokazivanjem nekih vještina, nego time što si osoba neke vrste, a to se nikada ne postiže trudom ili vještinama. A isto je tako i s duhovnošću i svetošću. To se ne može postići djelovanjem.
    To nije roba koja se može kupiti, ili nagrada koja se može osvojiti. Ono što je važno jest to što si ti, što ćeš postati.
    Svetost nije nekakvo postignuće, ona je milost, milost koja se zove svjesnost, milost koja se zove gledanje, promatranje i razumijevanje:

    Kad bi upalio svjetlost svjesnosti i promatrao samog sebe i sve oko sebe tijekom cijelog dana.

    Kad bi se vidio u ogledalu svjesnosti na način na koji gledaš svoje lice u ogledalu, to jesti - ispravno, jasno, točno onakvo kakvo jest, bez najmanje iskrivljenosti i dodataka.

    Kad bi taj odraz promatrao bez prosuđivanja i osuđivanja, osjetio bi kako se u tebi javljaju čudesne promjene svih vrsta.
    Samo što nećeš moći upravljati tim promjenama, unaprijed ih planirati ili odlučiti kako i gdje će se one dogoditi.
    Samo ona svjesnost koja ne sudi, ozdravlja, mijenja i potiče rast, ali na svoj način i u svoje vrijeme.
    Čega bi posebno trebao biti svjestan?

    Svojih reakcija i svojih odnosa. Svaki puta kada je netko prisutan, bilo tko, ili kada se nalaziš u prirodi, u bilo kojoj pojedinačnoj situaciji, ti reagiraš na razne načine, pozitivne i negativne.

    Proučavaj te reakcije, promatraj kakve su vrste i otkud dolaze, bez ikakvog moraliziranja ili krivnje, ili čak i želje, a još manje nastojanja da ih promijeniš. To je sve što ti je potrebno da se pojavi svetost.
    Ali, nije li i sama svjesnost jedna vrsta nastojanja?
    Ne ako si je već barem jednom okusio, jer tada ćeš shvatiti da je svjesnost radost, radost djeteta koje s čuđenjem otkriva svijet. Jer čak i onda kada svjesnost otkrije u tebi neugodne stvari, uvijek sa sobom donosi oslobođenje i veselje. Tada ćeš shvatiti da život bez svjesnosti nije vrijedan življenja, prepun je tame i boli.
    Ako u svjesnosti od početka budeš bio trom, lijen, nemoj se prisiljavati. To bi opet bila vrsta napora. Samo budi svjestan svoje tromosti bez ikakvog suđenja i osuđivanja. Tada ćeš shvatiti da je za svjesnost potrebno onoliko truda koliko i zaljubljenu čovjeku da ode do svoje drage, ili gladnu čovjeku da si pripremi hranu, ili planinaru da se popne na vrh najdraže planine; toliko potrošene energije, čak i teškoga rada, ali tu nema napora, to je zabava! Drugim riječima, svjesnost je nenaporna aktivnost.
    Hoće li ti svjesnost donijeti svjesnost koju toliko želiš? I hoće i neće. Činjenica je da nikada nećeš saznati jer istinska svetost, ona koja se ne postiže tehnikama, naporima i ugnjetavanjem, istinska svetost je potpuno nesebična i ne možeš biti ni najmanje svjestan njezine prisutnosti. Osim toga, neće te biti briga jer će čak i težnja da postaneš svetim nestati, jer ćeš živjeti od trenutka do trenutka sretan i častan život ispunjen svjesnošću. Dovoljno je da budeš pažljiv i budan jer u tom će stanju tvoje oči vidjeti Spasitelja, i ništa drugo, apsolutno ništa drugo: ni sigurnost, ni ljubav, ni pripadanje, ni ljepota, ni moć, ni svetost - ništa drugo više neće biti važno.

enimma @ 10:31 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare