Anthony de Mello
poziv na ljubav
Blog
četvrtak, svibanj 31, 2007
Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao... I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao...
(Mk 9, 43-47)

    Ako se susrećeš sa slijepim osobama, postaje ti jasno da su one prilagođene valovima nekih stvarnosti za koje ti pojma nemaš. Njihova osjetljivost za svijet dodira, mirisa i zvukova takva je da mi ostali izgledamo kao tupave budale. Sažalijevamo ljude koji su izgubili vid, ali rijetko uzimamo u obzir bogatstva koja im daju ostala čula. Šteta je da do tih bogatstva dolaze po visokoj cijeni sljepoće, i potpuno je razumljivo da bismo i mi mogli biti tako puni života i fino prilagođeni za opažanje svijeta kao i slijepe osobe, a da ne izgubimo vid.
    Nije moguće, čak ni zamislivo, da ćeš se ikada probuditi kako bi ušao u svijet ljubavi ako ne isključiš, ne odsiječeš one dijelove svojeg psihološkog bića koje zovemo navezanostima.
    Ako to odbiješ učiniti, propustit ćeš iskustvo ljubavi, jedinu stvar koja daje smisao čovjekovu postojanju. Jer ljubav je putovnica za trajnu radost, mir i slobodu. Postoji samo jedna stvar koja sprečava ulazak u taj svijet, a zove se navezanošću.
    Navezanost se stvara pomamljivim okom koje pobuđuje žudnju u srcu, i gramzivom rukom koja poseže za tim da zadrži, posjeduje, učini svojim i odbija pustiti. To je ono oko koje se mora iskopati, ona ruka koja se mora odsijeći da bi se rodila ljubav. S tim okljaštrenim batrljcima ruku ni za čime više ne možeš grabiti. S tim praznim očnim šupljinama iznenada postaješ osjetljiv za stvarnosti na čiju opstojnost nikada nisi pomišljao.
    Sada napokon možeš voljeti. Sve što si imao do sada bila je dobrodušnost i dobrohotnost, suosjećanje i briga za druge, za koju si pogrešno mislio da je ljubav, ali to ima toliko malo sličnosti s ljubavlju koliko i plamen svijeće koji treperi sa sunčevom svjetlošću.
    Što je ljubav? To je osjetljivost za sve dijelove stvarnosti u tebi i izvan tebe, zajedno s uzvratnim djelovanjem svom snagom na stvarnost.
    Ponekad ćeš prihvaćati tu stvarnost, ponekad ćeš je napadati, ponekad nećeš mariti za nju, a u drugoj ćeš joj prilici pokloniti svoju potpunu pažnju, ali ćeš uvijek uzvraćati iz osjećajne sposobnosti, a ne iz potrebe.
    A što je to navezanost? Potreba, prilijepljenost koja otupljuje tvoju osjećajnu sposobnost, droga koja zamagljuje tvoje zapažanje. I zato, dok si god i najmanje navezan bilo na koga ili bilo na što, ljubav se ne može roditi.
    Jer ljubav je osjećajna sposobnost, a ako je ta sposobnost makar u najmanjem stupnju oslabljena, onda je i uništena. Isto tako kao što i greška na bitnom dijelu radara iskrivljuje prijam signala, tako i navezanost iskrivljuje tvoje reakcije na ono što zapažaš.
    Ne postoji takvo nešto kao okrnjena ljubav, ili nedostatna ljubav, ili pristrana ljubav. Ljubav je, isto kao i osjećajna sposobnost, prisutna u svoj svojoj punini ili je uopće nema. Ili je imaš u cijelosti, ili je nemaš.
    I zato, jedino kada navezanosti nestanu, ulaziš u beskrajno kraljevstvo duhovne slobode koja se zove ljubavlju. Tada si oslobođen da možeš vidjeti i uzvratiti. Ali ne smiješ pobrkati tu slobodu s indiferencijom onih koji nikada nisu prošli kroz stupanj navezanosti.
    Kako možeš iskopati oko ili amputirati ruku koju nemaš? Ta indiferencija koju tako puno ljudi miješa s ljubavlju (jer ni na koga nisu navezani, misle da vole sve) nije osjećajnost, nego otvrdnuće srca do kojeg je došlo zbog odbacivanja ili razbijanja iluzija, ili zbog iskustva odricanja.
    Ne, ako želiš stići u zemlju ljubavi, moraš se hrabro suprotstaviti olujnom moru navezanosti.
    Neki ljudi koji nikada nisu isplovili, uvjerili su se da su već stigli. Moraš biti snažan i oštrovidan prije nego što mač može napraviti svoj posao da svijet ljubavi nikne iz svjesnosti. I nemoj se zabuniti, to se postiže jedino silom. Jedino siloviti osvajaju Kraljevstvo.
    Zašto sila? Zato što život ne može uroditi ljubavlju ako sve prepustimo njegovim mogućnostima. Može jedino dovesti do privlačenja, od privlačenja do zadovoljstva, a onda do navezanosti, do zadovoljstva koje na kraju vodi u zamor. A onda ponovo taj zamorni krug: privlačnost, ugoda, navezanost, ispunjenje, zadovoljstvo, dosada. Sve je to pomiješano s tjeskobom, ljubomorom, posesivnošću, tugom i patnjom, koje taj krug čine sličnim velikom vrtuljku.
    Kad više puta iznova prođeš tim krugom, konačno dođe i vrijeme da ti je toga dosta, te poželiš zaustaviti cijeli proces. I ako imaš dovoljno sreće da ne naletiš ni na što drugo ili ni na koga drugoga tko bi ti zapeo za oko, postići ćeš makar krhki mir. To je najviše što ti život može dati; mogao bi to stanje pogrešno poistovjetiti sa slobodom i umrijeti, a da nikada ne spoznaš što znači biti zaista slobodan i voljeti.
    Dakle, ako želiš izaći iz tog kruga i ući u svijet ljubavi, moraš napasti dok je navezanost još živa i dok borba još traje, a ne kada si je prerastao. I moraš napasti s mačem svjesnosti, a ne s mačem odricanja, jer taj način sakaćenja čini srce samo još tvrđim.
    Čega moraš biti svjestan? Triju stvari:

    Prvo: moraš vidjeti patnju koju ti stvara ta droga, plime i oseke sreće, ushićenja, tjeskobe, razočaranja i dosadu do kojih sve to neizbježno dovodi.

    Drugo: mora ti postati jasno čega te ta droga prevarom lišava: slobode da voliš i uživaš u svakom trenutku i svakoj stvari ovoga života.

    Treće: moraš razumijeti da si, zbog svoje ovisnosti i svoje programiranosti, objektu svoje navezanosti pripisao ljepotu i vrijednost koju jednostavno ne posjeduje: ono u što si zaljubljen je u tvojoj glavi, a ne u tvojoj voljenoj osobi ili stvari. Shvati to i mač će presjeći čvor navezanosti.
    Opće je mišljenje da samo ako si osjetio da si voljen, možeš sam voljeti druge. To nije istina. Čovjek koji je zaljubljen ide među ljude, ali ne iz ljubavi, nego u zanosu. Za njega svijet poprima nestvarnu, ružičastu boju, koja se izgubi onoga trenutka kada zanos prestane. Njegova takozvana ljubav ne stvara se jasnim zapažanjem stvarnosti, nego ispravnim ili krivim uvjerenjem koje je opasno krhko zato što se zasniva na nepouzdanim, promjenljivim ljudima, za koje on misli da ga vole. I ti ljudi mogu bilo u kojem trenutku stisnuti prekidač i ugasiti njegov zanos. Nije čudo da se ti koji idu tim putom nikada ne rješavaju svoje nesigurnosti.
    (Kada kreneš u svijet zbog ljubavi koju netko drugi ima za tebe, sav sjajiš, ali ne u opažanju stvarnosti, nego od ljubavi koju si primio od nekoga drugoga; netko drugi ima kontrolu nad prekidačem, i kada se isključi - sjaj ugasne.)
    Kada upotrebljavaš mač svjesnosti za prelazak iz navezanosti u ljubav, ima jedna stvar koju moraš imati na pameti: nemoj biti grub ili nestrpljiv, ili netrpeljiv prema sebi. Kako bi ljubav mogla rasti iz takvog stava? Nego, drži se radije samilosti i činjenica, kao što kirurg upotrebljava svoj nož. Tada bi se mogao naći u čudesnom stanju ljubavi prema objektu svoje navezanosti, u kojem bi mogao uživati još više nego prije, ali istovremeno bi isto toliko uživao i u svim drugim stvarima i svim drugim ljudima.
    Ovo je test lakmus-papirom da se ispita je li ono što imaš ljubav: daleko od toga da postaješ indiferentan, ti sada uživaš u svemu i svakome, isto onoliko koliko si uživao u objektu svoje navezanosti. Jedino što sada nema ushićenja i, zato, ni patnje, niti neizvjesnosti. Ustvari, moglo bi se reći da uživaš ni u čemu jer si otkrio veliku stvar - ono u čemu uživaš kod svake stvari i osobe, nalazi se u tebi.
    Orkestar se nalazi u tebi i ti ga nosiš sa sobom kamo god išao. Ljudi i stvari izvan tebe jedva da utječu na onu melodiju koju će orkestar svirati. I kada ne bude nikoga i ničega što bi privlačilo tvoju pažnju, orkestar će svirati svoju vlastitu glazbu; ne treba mu poticaja izvana. Sada u svome srcu nosiš sreću koju ti ništa izvana ne može dati, niti je išta može oduzeti.
    Evo još jednog testa ljubavi: sretan si, a ne znaš koji je razlog.
    Je li ta ljubav trajna? Nema jamstava da će trajati, jer dok ljubav ne može biti pristrana, može biti privremena trajanja. Dolazi i odlazi u onoj mjeri u kojoj je tvoj um budan i svjestan ili je pak opet usnuo. Ali ovo je sigurno: onog trenutka kada barem nakratko okusiš ono što zovemo ljubavlju, shvatit ćeš da nijedna cijena nije previsoka, nijedna žrtva prevelika, čak ni gubitak oka niti amputacija ruke, ako u zamjenu možeš doći do jedine stvarnosti na svijetu koja život čini vrijednim življenja.
enimma @ 16:17 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare