Anthony de Mello
poziv na ljubav
Blog
četvrtak, svibanj 17, 2007
A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli.
(Mt 14, 23)

    Je li ti ikada palo na pamet da možeš voljeti jedino kad si sam?
    Što znači voljeti?
    To znači vidjeti osobu, stvar, situaciju onakvom kakva ona zaista jest, a ne onakvom kakvom je ti zamišljaš, te se prema njoj ponašati na način kakav ona zaslužuje. Ne možeš voljeti ono što ne vidiš.
    A što te sprečava da vidiš? Tvoji pojmovi, predrasude i projekcije, tvoje potrebe i navezanosti, etikete koje si pokupio iz svoje uvjetovanosti i iz svog prošlog iskustva.
    Gledanje je najteži zadatak koji ljudsko biće može poduzeti jer traži stegu i pažljiv um, dok bi većina ljudi radije utonula u umnu lijenost, nego da se potrudi vidjeti svaku osobu i stvar iznova u svježini sadašnjeg trenutka.
    Odbaciti svoju uvjetovanost s ciljem da vidiš, dovoljno je naporno, ali gledanje zahtijeva nešto još teže: odbacivanje kontrole koju društvo vrši nad tobom, kontrole čiji su pipci ušli do samog korijena tvojeg bića; i zato odbaciti znači rastrgati se.
    Ako to želiš razumijeti, zamisli dijete koje je kušalo drogu. Dok droga ulazi u njegovo tijelo, ono postaje ovisno i cijelo njegovo biće počinje vapiti za drogom. Biti bez droge je tako neizdrživa muka da mu se čini da je bolje umrijeti.
    A upravo je to ono što je društvo učinilo tebi dok si još bio dijete. Nije ti bilo dopušteno uživati u čvrstoj, zdravoj hrani života: radu, igri, društvu ljudi, i užicima čula i uma. Dali su ti da kušaš drogu zvanu odobravanje, zahvalnost, pažnja, drogu zvanu uspjeh, prestiž, moć. Kušavši te stvari, postaješ ovisan o njima i počinješ se užasavati mogućnosti da ih izgubiš. Osjetio si jezu pred mogućnošću neuspjeha, greške i kritike drugih. Tako si postao kukavički ovisan o ljudima i izgubio si svoju slobodu.
    Drugi sada imaju moć da te čine sretnim ili jadnim. I koliko god mrzio patnju koju to donosi, uviđaš da si potpuno bespomoćan. Ne prođe niti jedan tren a da, svjesno ili nesvjesno, nisi usklađen s reakcijama drugih, marširajući u ritmu bubnja njihovih zahtjeva. Kada te ignoriraju ili kude, puziš natrag k ljudima moliti za utjehu poznatu kao podrška, ohrabrenje, potvrđivanje. Takav život s ljudima, u takvom stanju, uključuje i neprestanu napetost; ali život bez njih vodi u smrtnu borbu i usamljenost.
    Izgubio si svoju sposobnost da ih jasno vidiš onakvima kakvi jesu i da se prema njima odnosiš na ispravan način jer je tvoje zapažanje zamagljeno potrebom da se domogneš svoje droge.
    Posljedica je svega toga strašna i neizbježna: postao si nesposoban voljeti bilo koga ili bilo što. Ako želiš voljeti, moraš ponovno naučiti gledati.
    I ako želiš vidjeti, moraš odustati od droge. Moraš iščupati iz svog bića korijenje društva koje je prodrlo do tvoje srži. Moraš iskočiti van. Izvana će se sve odvijati kao i prije, i dalje ćeš biti u svijetu, ali nećeš više biti od svijeta. I sada ćeš u svom srcu napokon biti slobodan i potpuno sam. Samo u toj osami, toj potpunoj samoći, ta ovisnost i žudnja će umrijeti, a sposobnost za ljubav će se roditi jer se više na druge ne gleda kao na sredstva za zadovoljavanje svoje ovisnosti.
    Samo onaj tko je to pokušao, zna za užas tog procesa. To je kao poziv na vlastitu smrt. To je kao da zatražimo od jadnog ovisnika da se odrekne jedinog zadovoljstva za koje zna i da ga zamijeni tekom za kruh, za voće, svježim jutarnjim zrakom i slatkoćom vode iz planinskog potoka, dok se bori s teškoćama odricanja i s prazninom koju osjeća u sebi, svjestan da njegove droge više nema. Ništa ne može ispuniti prazninu u njegovu grozničavu umu osim njegove droge.
    Možeš li zamisliti život u kojem bi odbijao uživati u jednoj jedinoj riječi odobravanja, ili oslanjati se na nečije rame; život u kojem ni o kome čuvstveno ne bi ovisio, tako da nitko više ne bi imao moć učiniti te sretnim ili nesretnim; život u kojem bi odbijao potrebu bilo za kojom posebnom osobom, ili da budeš nešto posebno bilo za koga, ili da bilo koga nazivaš svojim? Čak i ptice nebeske imaju svoja gnijezda, i lisice svoje jame, ali ti nećeš imati gdje spustiti svoju glavu na svom putu kroz život.
     Ako ikada dospiješ do takvog stanja, konačno ćeš saznati što znači vidjeti pogledom koji je jasan i nezamagljen strahom ili žudnjom. I shvatit ćeš što znači voljeti. Ali, da bi stigao u tu zemlju ljubavi, moraš proći patnju smrti, jer voljeti ljude znači umrijeti potrebi za ljudima i biti potpuno sam.
    Kako ćeš uopće stići tamo?

    1.
    Čistom svjesnošću,

    2.
    beskrajnim strpljenjem i suosjećanjem koje bi imao za nekog ovisnika.

    3.
    Isto tako će ti pomoći ako se počneš baviti aktivnostima kojima se možeš baviti čitavim svojim bićem, aktivnostima kojima se tako jako voliš baviti, da, dok si njima zaposlen, uspjeh, priznavanje ili odobravanje jednostavno ništa ne znače.

    4.
    Također će ti pomoći ako se vratiš Prirodi: otjeraj od sebe rulju i kreni gore u planine, i u šutnji opći s drvećem, cvijećem, s jezerom, nebom, oblacima i zvijezdama. Tada ćeš shvatiti da te tvoje srce dovelo u veliku pustinju samoće. Nema nikoga kraj tebe, apsolutno nikoga.
    Od početka će ti to izgledati neizdrživo, ali to je samo zato što nisi navikao na samoću. Ali ako uspiješ tamo ostati neko vrijeme, pustinja će odjednom procvjetati u Ljubav. Tvoje srce će se raspjevati. I bit će uvijek proljeće.
enimma @ 15:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare