Anthony de Mello
poziv na ljubav
Blog
srijeda, travanj 4, 2007
A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.
(Mt 11,12)

    Usporedi spokojnu i jednostavnu ljepotu ruže u cvatu s napetostima svoga života. Ruža posjeduje dar koji tebi manjka: savršeno je zadovoljna biti ono što jest. Nije bila programirana od rođenja, kao što si ti bio, da bude nezadovoljna sobom, i zato kod nje nema ni najmanjeg poriva da bude bilo što drugo osim onoga što jest.
    Zato i jest tako veličanstvena, bez ikakve primjese umjetnog, bez unutarnjeg sukoba, što se među ljudima može pronaći samo kod male djece i mistika.
    Razmisli o ovom tužnom stanju. Uvijek si nezadovoljan sobom, uvijek se želiš mijenjati. Zato si pun nasilja i ne trpiš samoga sebe, što se samo pogoršava dok se trudiš promijeniti se. Zato je svaka promjena koju postigneš popraćena unutarnjim sukobom.
    I zato patiš kada vidiš da su drugi postigli i postali ono što ti nisi. Bi li te razdirala ljubomora i zavist da si, kao ruža, zadovoljan onim što jesi i da nikada ne poželiš biti ono što nisi? Ali, nešto te nagoni da budeš kao netko drugi tko posjeduje više znanja, bolje izgleda, koji je popularniji ili uspješniji od tebe, zar ne? Želio bi postati kreposniji, posjedovati više ljubavi, biti meditativniji, želio bi naći Boga i primaknuti se bliže svojim idealima.
    Sjeti se tužne povijesti svojih nastojanja da postaneš bolji, kojima je ishod bio očaj, ili si uspio, ali cijena je bila borba i bol.
    Pretpostavimo da odustaneš od svakog napora da se promijeniš i od nezadovoljstva samim sobom; bi li onda bio osuđen na to da zaspiš jer si pasivno prihvatio sve u sebi i oko sebe?
    Postoji još jedan put, uz onaj tegobni put samokažnjavanja s jedne strane, i onaj put prihvaćanja koji vodi u zastoj, a to je put samospoznaje. To nije nimalo lako razumijeti, jer zahtijeva punu slobodu od svake želje da promijeniš ono što jesi u nešto drugo.
     Uvidjet ćeš to ako usporediš stav jednog znanstvenika koji proučava navike mrava bez ikakve želje da ih mijenja, sa stavom dresera pasa koji proučava navike psa s nakanom da ga nečemu nauči.
    Ako se ne pokušavaš promijeniti, nego se samo promatrati, izučavati svaku svoju reakciju na ljude i stvari bez prosuđivanja i osuđivanja ili želje da se preinačiš, onda će tvoje opažanje biti neselektivno, sveobuhvatno, nikad određeno čvrstim zaključcima, uvijek otvoreno i svježe od trenutka do trenutka.
    Tada ćeš primijetiti da se nešto divno događa u tebi. bit ćeš preplavljen svjetlom svjesnosti, postat ćeš otvoren i preobražen.
    Hoće li tada doći do promjene? O, da - i u tebi i u tvojoj okolini.
    Ali do promjene neće doći tvojim prepredenim, neumornim egom koji se neprestano natječe, uspoređuje, iznuđuje, propovijeda, svojom netrpeljivošću i težnjama manipulira tobom i tako stvara napetost, sukob i odbojnost između sebe i prirode. To je jedan iscrpljujući, samoporažavajući proces, kao što je vožnja sa zategnutom ručnom.
     Preobražavajuća svjetlost svjesnosti koja se ne obazire na tvoje sheme i tvoj sebični ego, nego daje prirodi sve ovlasti da donosi onakvu promjenu kakvu proizvodi u ruži: neizvještačenu, milosnu, nesebičnu, cjelokupnu, nezamrljanu unutarnjim sukobom. Budući da je svaka promjena nasilna i ova će biti, ali čudesna odlika nasilja prirode, za razliku od nasilja ega, jest ta da ono ne izvire iz netrpeljivosti i mržnje prema samom sebi.
    I zato nema više ljutnje u oluji koja nisi sve pred sobom, ili u ribi koja proždire svoje mlade iz poslušnosti prema zakonima prirode koji nama nisu poznati, ili u tjelesnim stanicama koje uništavaju jedna drugu zbog većeg dobra.
    Kada priroda uništava, onda to nije zbog častohleplja, pohlepe ili samouzdizanja, već iz poslušnosti prema tajanstvenim zakonima koji traže dobro za cijeli svemir, zakonima koji traže dobro za cijeli svemir, zakonima koji su iznad preživljavanja i blagostanja jedinki.
    To je ona vrsta nasilja što se javlja kod mistika koji bjesne protiv ideja i struktura koje su postale ustaljenima u njihovim društvima i kulturama, kada ih njihova svjesnost upozorava na zla za koja su im suvremenici slijepi.
    To je ono nasilje koje uzrokuje nastanak ruže, unatoč svim silama koje su joj suprotne. I tom će se istom nasilju ruža, kao i mistici, dragovoljno pokoriti nakon što otvori svoje latice suncu i živjet će nježna, osjećajući svoju malenost, ni najmanje zainteresirana za dodavanje jednog jedinog trenutka dužini života koji joj je dodijeljen. I tako živi u blagoslovu i ljepoti kao i nebeske ptice i poljsko cvijeće, bez ikakva traga nemira i nezadovoljstva, ljubomore i tjeskobe, natjecanja kojim se odlikuje svijet ljudskih bića, kojima je kontrola i prisila draža od zadovoljstva cvjetanja u svjesnosti, ostavljajući sve ovlasti moćnoj Božjoj sili u prirodi.
enimma @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 0