Anthony de Mello
poziv na ljubav
Blog
petak, veljača 2, 2007
Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.
(Mt 8,20)

    Ovo je greška koju većina ljudi čini u svojim odnosima s drugima: pokušavaju se negdje ugnijezditi zastalno u ovom vječno promjenjivom tijeku života.
    Sjeti se nekog čiju ljubav priželjkuješ. Želiš li biti važan toj osobi, biti joj nešto posebno, nešto što će promijenit njegov/njezin život?
    Želiš li značiti nešto toj osobi, da se zanima za tebe na poseban način? Ako želiš, otvori svoje oči i vidi da blesavo pozivaš druge da te rezerviraju za sebe, da ograniče tvoju slobodu na svoju korist, da kontroliraju tvoje ponašanje, tvoj rast i razvoj kako odgovara njihovu interesu.
    To je isto kao da ti ta osoba kaže: "Ako želiš biti nešto posebno za mene, onda moraš udovoljiti mojim uvjetima. Zato što, onoga trenutka kada prestaneš živjeti prema mojim očekivanjima, za mene nećeš više biti ništa posebno." Želio bi nekome biti poseban, zar ne? Cijena koju tada moraš platiti je izgubljena sloboda. Moraš plesati kako ta osoba svira, isto kao što i ti zahtjevaš da oni koji tebi žele biti nešto posebno moraju plesati kako ti sviraš.
    Zaustavi se sada i upitaj se vrijedi li platiti tako puno da se dobije tako malo.
    Zamisli da kažeš toj osobi čiju posebnu ljubav priželjkuješ: "Pusti me da budem slobodan i svoj, da mislim svoje misli, da ugađam svom ukusu, da slijedim svoja nastojanja, da se ponašam onako kako ja odlučim da mi se sviđa."
    Onoga trenutka kada izgovoriš te riječi shvatit ćeš da tražiš nemoguće. Željeti da budeš nešto posebno za nekoga znači, u biti, da se vežeš na zadatak prema kojem se moraš ponašati onako kako odgovara toj osobi i tako gubiš svoju slobodu. Uzmi onoliko vremena koliko ti je potrebno da to shvatiš.
    Možda si sada spreman reći: "Više bih volio svoju slobodu nego tvoju ljubav." Ako bi morao birati između društva u zatvoru, i toga da po ovoj zemlji hodaš sam, što bi odabrao?
    Reci sada toj osobi: " Puštam te da budeš slobodan/slobodna i svoj/svoja, da misliš svoje misli, da ugađaš svom ukusu, slijediš svoje težnje, da se ponašaš onako kako ti odlučiš da ti odgovara."
    Onoga trenutka kada to kažeš primijetit ćeš jednu od ove dvije stvari:

    Ili će se tvoje srce opirati tim riječima, pa ćeš tada biti izložen opasnosti da se lijepiš na druge ili ih iskorištavaš kao sada (sada je, dakle, vrijeme da ispitaš svoje pogrešno uvjerenje da bez te osobe ne možeš živjeti ili biti sretan);

    ili će tvoje srce te riječi izgovoriti iskreno, i toga će istoga trenutka sva kontrola, manipulacija, iskorištavanje, posesivnost i ljubomora nestati. "Puštam te da budeš slobodan/slobodna i svoj/svoja: da misliš svoje misli, ugađaš svojem ukusu, slijediš svoje težnje, da se ponašaš onako kako ti odlučiš da ti odgovara."

    I primijetit ćeš još nešto: ta osoba ti automatski prestaje biti nešto posebno i važno.
    I on/ona postaje ti važan/važna na način na koji je zalazak sunca ili simfonija krasna u samoj sebi, na način na koji je bilo koje drvo posebno u sebi, a ne po svojim plodovima ili hladovini koju može pružiti. Tvoj dragi/draga tada više neće pripadati tebi, nego svima, ili nikome - kao izlazak sunca ili neko drvo.
    Ispitaj to tako da ponoviš one riječi: "Puštam te da budeš slobodan/slobodna..."
    Izgovorivši te riječi, oslobodio si se. Sada si sposoban voljeti. Jer kad se lijepiš na druge, ono što im nudiš nije ljubav nego lanac kojim ste i ti i tvoj/tvoja dragi/draga vezani. Ljubav može postojati samo u slobodi. Onaj tko zaista voli traži ono što je dobro za onoga koga voli, a što posebno pretpostavlja oslobađanje ljubljenog/ljubljene od onoga/one koji/koja ljubi.
enimma @ 11:14 |Komentiraj | Komentari: 0