Anthony de Mello
poziv na ljubav
Blog
ponedjeljak, siječanj 29, 2007
On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.
(Mk 10,22)

    Je li ti ikada palo na pamet da si programiran da budeš nesretan, i zato ti je, što god činio da postaneš sretan, suđen neuspjeh?
    To je kao da si u svoje računalo unio matematičke jednadžbe, a da zatim nijednom ne uspiješ iz njega dobiti Shakespearove stihove.
    Ako želiš biti sretan, ono prvo što trebaš nije trud, čak ni dobra volja ili dobre želje, nego čisto razumijevanje toga kako si točno programiran. Evo što se dogodilo:

    Prvo su te tvoje društvo i tvoja kultura naučili misliti da nećeš biti sretan bez izvjesnih osoba i izvjesnih stvari.
    Samo pogedaj oko sebe: posvuda su ljudi, zapravo, izgradili svoje živote na neupitnom uvjerenju da bez izvjesnih stvari, novca, moći, uspjeha, odobravanja, ugleda, ljubavi, prijateljstva, duhovnosti, Boga, ne mogu biti sretni. Koja je tvoja kombinacija?

    Nakon što si to svoje uvjerenje progutao, naravno da se kod tebe javila navezanost na tu osobu ili stvar za koju si bio uvjeren da bez nje ne možeš.
  
    Tada si se morao početi truditi da stekneš svoju dragocijenu stvar ili osobu, da bi se, nakon što si je stekao, na nju navezao, te se počeo boriti protiv svake mogućnosti da je izgubiš.

    To te je na kraju dovelo do jadne čuvstvene navezanosti, tako da te je objekt tvoje navezanosti mogao ushićivati kada si ga stekao, uzrokovati tjeskobu kada se pokazala opasnost da ga izgubiš, i jad kada si ga izgubio.
    Stani sada na trenutak i s užasom se zamisli nad beskrajnim popisom svojih navezanosti kojima si postao zarobljenik. Razmisli o konkretnim stvarima i osobama, ne astraktnim...
    Nakon što te je tvoja navezanost zgrabila, počeo si se svim silama boriti, u svakom budnom trenutku svoga života, da preurediš svijet oko sebe tako da bi mogao sačuvati i zadržati objekt svoje navezanosti.
    To je iscrpljujući zadatak koji ostavlja malo energije za posao življenja i potpunog uživanja u životu. To je, također, nemoguć zadatak u svijetu koji se neprestano mijenja i koji ti, jednostavno, nisi sposoban kontrolirati.
    Tako si, umjesto života u spokoju i ispunjenosti, osuđen na život pun frustracija, tjeskoba, briga, nesigurnosti, iščekivanja, napetosti.
    U nekoliko prolaznih trenutaka, svijet se zaista pokorava tvojim težnjama i mijenja prema tvojim željama.
    Tada zakratko postaješ sretan. Ili radije, okusiš blijesak zadovoljstva koji uopće nije sreća, jer je u pozadini popraćen strahom da bi se bilo u kojem trenutku taj svijet stvari i ljudi, koji si s toliko muke stavio na svoje mjesto, mogao izmaknuti tvojoj kontroli i razočarati te, u čemu, prije ili poslije, nikada ne zataji.

    I evo još nečeg nad čime se treba duboko zamisliti: svaki puta kada si tjeskoban ili uplašen, to je zato što bi mogao izgubiti ili ne postići objekt svoje navezanosti, zar ne?
     I svaki put kada si ljubomoran, zar to nije zbog toga što bi netko mogao pobjeći s onim na što si navezan? I skoro sva tvoja ljutnja dolazi od toga što netko stoji na putu do onoga na što si navezan, zar ne? I vidi kako paranoidan postaješ kada je ono na što si navezan ugroženo - ne možeš misliti objektivno, cijelo tvoje viđenje postaje iskrivljeno, zar ne? I svaki put kada ti je dosadno, zar to nije zbog toga što ne dobivaš dovoljnu zalihu onoga za što misliš da će te usrećiti, onoga na što si navezan?
    I kada si potišten i jadan, uzrok je svima očigledan: život ti ne daje dovoljno onoga za što si samog sebe uvjerio da bez toga ne možeš biti sretan?
    Skoro svako negativno čuvstvo koje osjećaš izravna je posljedica navezanosti.
    Tu si, dakle, pritisnut teretom svojih navezanosti i beznadno se boriš da postigneš sreću upravo zadržavajući taj teret. To je besmislena ideja.
    Tragedija je u tome što je to jedini način za postizanje sreće na koji su svi naučeni, način koji jamačno rezultira tjeskobom, razočaranjem i tugom.
    Teško da je ikome rečena sljedeća istina: Da budeš istinski sretan trebaš učiniti jedno, i samo jedno: otarasi se svog programa, otarasi se tih navezanosti.
    Kada se ljudi spotaknu na očiglednu istinu, postanu užasnuti zbog pomisli na bol koja je povezana s odbacivanjem njihovih navezanosti. Ali, taj postupak uopće nije bolan. Naprotiv...
    Odbacivanje je navezanosti savršeno ugodan zadatak ako alat koji koristimo nije snaga volje ili odricanje, već uvid.
    Sve što trebaš učiniti je:

    1) otvori svoje oči i vidi da, zapravo, uopće ne trebaš objekt svoje navezanosti,
    2) samo moraš shvatiti da si bio programiran, da ti je mozak bio ispran da misliš kako ne bi mogao biti sretan ili kako ne bi mogao živjeti bez te određene osobe ili stvari.

     Sjećaš li se kako ti je srce bilo slomljeno, kako si bio siguran da više nikada nećeš biti sretan jer si izgubio nekoga tko ti je jako puno značio? Ali, što se onda dogodilo? Vrijeme je prolazilo, a ti si se naučio snalaziti prilično dobro, zar ne? To bi te trebalo upozoriti na neispravnost tvojeg mišljenja, na varku kojom te je obmanjivao tvoj programirani um.
    Ono na što si navezan nije stvarno. To je tvoje mišljenje, uobrazilja u tvojoj glavi koju ti je priskrbio tvoj program.
    Da te uobrazilje nije bilo u tvojoj glavi, ne bi ni bio navezan. Volio bi stvari i ljude i potpuno bi uživao u njima, ali bez svojih vjerovanja, uživao bi u njima bez navezanosti.
    Ustvari, ima li ikoji drugi način na koji bi stvarno mogao uživati u nečemu?

    Napravi sada pregled svih svojih navezanosti i svakoj osobi ili stvari koja ti padne na pamet reci: "Ja, ustvari, uopće nisam navezan na tebe. Ja se samo zavaravam mišlju da bez tebe neću biti sretan."
    Samo to učini pošteno i vidi promjenu koja se počinje javljati u tebi:
"Ja, ustvari, uopće nisam navezan na tebe. Ja sam se samo zavaravao mišlju da bez tebe neću biti sretan."
enimma @ 12:21 |Komentiraj | Komentari: 0